Prve vojne postrojbe ZNG i formiranje 65. sam. bataljuna ZNG Ivanić-Grad

PRVA POSTROJBA ZNG-a IVANIĆ-GRAD

U svega tri dana obavljena je popuna prve postrojbe ZNG-a Ivanić-Grad, koja će u sklopu 56. bataljuna biti treća satnija, a 28. lipnja 1991. godine ona je svečano postrojena na strelištu TopoIje, u nazočnosti predstavnika Općine Ivanić-Grad, Sekretarijata za narodnu obranu i Ministarstva unutarnjih poslova. Smotru je obavio zapovjednik 56. bataljuna, Zvonimir Gregurić – Regica, uz prisutnost načelnika policijske uprave Kutina Mate Sičaje. Ta prva postrojba ZNG-a Ivanić-Grad brojila je 134 pripadnika (10 časnika, 28 dočasnika i 96 vojnika). Zapovjednikom prve ivanićgradske postrojbe ZNG-a imenovan je Darko Hodko, zamjenikom zapovjednika Branko Radošević, a zapovjednicima vodova Krešimir Zajec, Marinko Čerluka i Darko Bertović. lako je postrojba formacijski pripadala 56. bataljunu Kutina, logistički i ustrojbeno djelovala je samostalno na području domicilnog mjesta. Zbog toga je njena formacija bila šira od uobičajene, a zapovjedništvo su još činili: zapovjednik za vezu Antun Toth, za inženjeriju Nenad Vuksan, za ABKO 13 Robert Lovreković, za logistiku Zdravko Mužević, za sanitet Siniša Pavković i za intendanturu Boris Orešković.
Postrojba je smještena u Đački dom u Ivanić-Gradu, odakle je upućivana na obuku i na prve zadatke osiguranja i zaprečavanja prometnica i mostova na prilazima općini Ivanić-Grad, kao i druge zadatke po zapovjedi 56. bataljuna i Kriznog štaba općine Ivanić-Grad.

SVI U JEDNOM RATU

Dinamika formiranja pojedinih postrojbi prema potrebama 65. samb. nije ovisila samo o ljudskom, već i o materijalnom faktoru, ili točnije, količini i raspoloživosti naoružanja, opreme i drugih materijalno-tehničkih sredstava. Zbog dragovoljnosti, ljudski je faktor bio najmanji problem.
Balansirajući između želja i mogućnosti nakon formiranja kostura Zapovjedništva prišlo se proširenju pomoću kadrova koji su donekle obučeni na vojnim vježbama ili imaju završenu SRO  ili neku drugu vojnu naobrazbu.
Medu prvima koji su prema potrebama bili uključeni u Zapovjedništvo, bili su:
Pomoćnik zapovjednika za logistiku Zdravko Mužević, pomoćnik zapovjednika za obavještajne djelatnosti Zdravko Lojna, pomoćnik zapovjednika za Informativno-propagandnu djelatnost Dubravka Senčić, referent za operativne poslove Antun Toth, referent za operativno-nastavne poslove Zoran Bonjaj, referent za organizacijsko-mobilizacijske poslove Ivan Sokol.
Sa Zapovjedništvom, formiraju se jedinice logistike i tehničke službe čiji će broj i veličina rasti zajedno s rastućim potrebama bojne i postrojbi u sastavu.
Ivanićgradska 3. satnija u 56. bataljunu izdvaja se iz kutinskog sastava i stavlja pod zapovjedništvo 65. samb., ali sada kao njegova 1. satnija (l/65). Logično je da prva bude prva.
U sastav 65. samb. ulazi i inženjerijska desetina pod zapovjedništvom Branka Kakarića, koja je u tajnosti u srpnju formirala Policijska postaja Ivanić-Grad, za potrebe izrade i postavljanja minsko-eksplozivnih sredstava. Zajedno s desetinom inženjerije prve satnije ona postaje okosnica inženjerijskog voda čiji će zapovjednik postati Nenad Vuksan.

Također se formira desetina Vojne policije pod zapovjedništvom Marijana Lažete, koja će kasnije prerasti u vod Vojne policije.
Paralelno sa stvaranjem desetine Vojne policije, oformljuje se diverzantska grupa na čelu s Slavkom Grbavcem Jarom, koja će kasnije prerasti u Izvidačko-diverzantski vod.
Osniva se izvidnička desetina sa zapovjednikom Goranom Leškovićem.
Zapovijed za osnivanje 2. satnije (2/65) izdana je 08.09.1991. godine. Za zapovjednika je imenovan Goran Leš, a za zamjenika Robert Lovreković. Kompletno formiranje satnije završeno je u svega tjedan dana, zaključno s 15.09.1991. no iz objektivnih razloga (raspoloživost naoružanja i drugih MTS) pristupilo se parcijalnom podizanju njenih dijelova.
Potkraj rujna 1991. godine započelo je formiranje treće satnije (3/65). Iz već poznatih ograničavajućih razloga, najprije je formirano zapovjedništvo, a u listopadu je na temelju izjava o dragovoljnosti popunjeno 80 % sastava. Dakle, u tom periodu satnija je postojala samo na papiru. Za zapovjednika je imenovan Nenad Blaževic, a za zamjenika Dražen Komar.
Istodobno s formiranjem borbenih postrojbi, razvijaju se i protuzračna obrana, na čelu s Davor Janešom, desetina veze kojom zapovijeda Josip Pisnjak Pipica, te sanitetska desetina pod zapovjedništvom dr. Dinka Puntarica.
Iz pratećeg voda 1. satnije nastaju MB 15 120 mm i MB 82mm, kojom zapovijeda Zoran Cambala te protuoklopni vod pod zapovjedništvom Zorana Palčića.
Logističko osiguranje brzog razvoja velikog broja postrojbi bio je vrlo zahtjevan zadatak, pa je i logistika morala prijeći svoj razvojni put od voda do satnije. Opskrbu namirnicama vodio je Boris Oresković, pripremu hrane Zeljko Bobinec, a prometnu službu Dražen Bastalić.

Potkraj rujna, 65. Samb. ZNG Ivanić Grad praktički je formirana i tu je dostignuta i premašena brojčana snaga prvobitne formacije od 540 v/o, a zbog dogadaja koji će uslijediti prilikom borbene potrebe bojne, pristupit će se formiranju 4. (4/65), 5.(5/65) i 6. (6/65) satnije, koje će biti uvedene u borbena djelovanja tijekom siječnja i veljače 1992. godine. Početkom veljače 1992. godine, 65. samb.ZNG Ivanić-Grad ima privremenu formaciju od 1.112 v/o, odnosno dvostruko vise nego sto je planirano dokumentima od 07.08.1991. godine. Bila je to snaga kakvu u ono vrijeme nisu imale ni pojedine brigade HV-a.
Prema službenoj evidenciji, u tijeku postojanja 65. samb., kroz postrojbu je prošlo 1.476 bojovnika.

NAORUŽAVANJE POSTROJBE – OD PIŠTOLJA DO TENKA

O pristizanju naoružanja i drugih sredstava ovisio je u najvećoj mjeri i tijek formiranja i popune formacijskih postrojbi u sastavu 65. samb. Ivanić-Grad. O naoružanju je ovisila i sposobnost upotrebe postrojbe u određenom trenutku njezina razvoja. Zbog toga je važno reći nešto više o toj temi, iako ona ima težinu i zbog načina na koji se dolazilo do naoružanja i streljiva. Za mnoge sudionike način prikupljanja oružja i streljiva imao je karakteristike borbenog zadatka i sudjelovanja u akcijama, o kojima je ovisila ukupna snaga oružane sile u Hrvatskoj kojom se moglo u danom trenutku suprotstaviti srbočetničkoj agresiji.

Prvo naoružanje satnije formirane u lipnju 1991. godine bilo je osobno naoružanje koje su pojedinci kupili i ponijeli sa sobom. Prvo nabavljeno oružje potječe od Streljačkog saveza općine Ivanić Grad, u količini 4 puške M-48, 4 puške M-98 te 7 malokalibarskih pušaka. Ako to stavimo u odnos s brojčanim stanjem postrojbe od 134 bojovnika, teško je i danas zamisliti koliko je hrabrosti trebalo imati za suprotstavljanje četvrtoj po snazi armiji Europe. Kasnije je se za potrebe satnije kupljen jedan Browing 12,7 mm, a policija je prema Odluci Kriznog štaba općine Ivanić-Grad izuzeti višak oružja od naših lovaca. Na osnovu Odluke Kriznog štaba preko OOUR-a Usluge RO Ivakop, komunalne tvrtke u nadležnosti Skupštine općine Ivanić-Grad kupljeno je u Sloveniji 15 MGV kalibra 22 LR i podijeljeno u postrojbi. Nabavljeno je i 15 pištolja marke Lamma kalibra 9 mm za potrebe Zapovjedništva 65. samb. i Kriznog štaba. Nešto oružja stiglo je iz Zapovjedništva ZNG-a iz Zagreba, no sve je to bilo nedostatno za rastuće potrebe bojne. S ovakvim šarenilom naoružanja i streljiva, uz činjenicu da oružja i opremu nemaju svi, teško je bilo dugoročno planirati bilo što. Situacija će se početi mijenjati polovicom rujna 1991. godine, osvajanjem vojarni i skladišta JNA. Formiranim postrojbama, kao i onima u formiranju, trebalo je oružje i streljivo, ali i druga materijalno-tehnička sredstva; od sustava veze, do transporta i drugih. Ali sve to, što smo nekad platili za opremanje tzv. JNA, sada moramo oduzeti neprijatelju kojega smo opremili i četnicima koje su oni opremali za svoje ciljeve.
Za informacije o vojarnama koje će preuzeti pripadnici ZNG-a, koristila su se sva raspoloživa sredstva i poznanstva. Suradnja s policijom, s postrojbom specijalne policije “RIS”, i sa Centrom za obavješćivanje bila je izvrsna, a organizacija na visini zadatka.
Osposobljeno je nekoliko pokretnih ekipa, svaka s po tri vozila i sa sredstvima veze, koje su po nekoliko dana bile stacionirane u blizini vojarni i skladišta planiranih za preuzimanje. Kako se raspolagalo s prilično točnim podacima o tome koja se oprema, naoružanje ili streljivo nalazi u kojemu od mjesta preuzimanja, točno je bilo određeno što će se po padu objekta prioritetno preuzimati. Ekipe 65. samb. bile su u Hrvatskom zagorju, Slavoniji, Delnicama, Križevcima, Bjelovaru, Karlovcu, Zagrebu i njegovoj široj okolici često izložene nepredviđenim, opasnim situacijama, koje je u cilju sprečavanja, a potom i u cilju osvete poduzimao neprijatelj.
U ekipama za preuzimanje MTS najčešće su sudjelovali: Darko Gerić Bado s TAM-ićem Oliva,  Slavko Grbavac Jaro, Dražen Šipuljak, Marijan Lažeta, Branko Želježnjak, Željko Brezovečki, Željko Ivanić, Josip Sraka, Đuro Jožer, Alojz Forintaš, Božidar Pendelić i dr.

Posebna priča su skladišta u Prečecu i Bjelovaru.
Po primanju zapovijedi da se kreće u blokade vojarni i skladišta JNA, primljene na hitnoj sjednici Kriznog štaba općine Ivanić-Grad, ista je operativno prenesena na postojeće snage u Ivanić-Gradu, kojima je zapovjeđeno da blokiraju prilaze i most u neposrednoj blizini velikog skladišta Prečec i spriječe neprijatelja u izvlačenj opreme. U toj akciji sudjelovale su snage policije koje je predvodio Hrvoje Mandić, dijelovi 65. samb., odnosno njezin inženjerijski vod, te diverzantska grupa, a njima je pridružen i vod Lovačke satnije iz Lipovca. Zaprečavanje prometnica obavljeno je dovoženjem betonskih blokova i zaposjedanjem istočnog dijela Prečeca. Zapadnu stranu skladišta Prečec zaposjele su i blokirale snage iz Dugog Sela.

U popodnevnim satima 14.09.1991. godine, grupa specijalaca na čelu sa Ivanom Grbavcem Kobrom prva je ušla u krug skladišta, gotovo bez otpora. Za njima i ostali sudionici blokade. Osiguranje skladišta od tridesetak vojnika, oficira i podoficira JNA provedeno je autobusom za Zagreb. Streljivo i ubojita sredstva iz skladišta trebala su po zapovijedi tadašnjeg ministra obrane Luke Bebića biti izvučena i otpremljena na tajnu lokaciju u Zagreb.

Vijest o osvajanju Prečeca brzo se proširila Hrvatskom. Sa svih strana počela su dolaziti vozila za izvlačenje sredstava. Stvorila se neopisiva gužva na svim prilaznim cestama, tako da je izvlačenje šleperima za Zagreb bilo gotovo onemogućeno. Oko ponoći, prema kazivanju Matije Pavlovića, uz pomoć pripadnika 65. samb. i Lovačke satnije proširen je glas da se u zoru priprema zračni napad JNA na skladište. To je imalo tako snažan psihološki utjecaj, da se u nepunih sat vremena gužva u skladištu razišla, a utovar i odvoženje opreme za Zagreb se nastavilo.
Tu su situaciju iskoristili i pripadnici 65. samb. i Lovač¬ke satnije iz Žutice, pa su svojim vozilima izvezli streljivo i opremu za potrebe bojne u tajna skladišta u šumi Žutica. Ona nisu nikada “provaljena”, a za cijelog vremena postojanja bojne, osiguravala su njenim pripadnicima dostatnu količinu streljiva i ubojnih sredstava. Tim sredstvima koristile su se kasnije i druge postrojbe na novljanskom ratištu, a posebno 62. samb. Novska.
Nakon dojave da su hrvatske snage napale vojarnu u Bjelovaru, pripadnici 65. samb. Ivanić-Grad, i to diverzantska grupa Slavka Grbavca Jare i pripadnici 1. interven tnog voda 1. satnije sa zapovjednikom Krešimirom Zaje com, krenuli su prema Bjelovaru te dovezli tenk T-55 s već nalijepljenom hrvatskom šahovnicom. Tenk je vozio pripadnik interventnog voda Đuro Jožer. Nakon veselja zbog ovog iznimnog ratnog trofeja, tenk je predan na prvu crtu bojišta na novljanskom ratištu.

Opskrba oružjem, streljivom i MTS-om iz vojarni i skladišta JNA završena je preuzimanjem naoružanja Teritorijalne obrane općine Ivanić Grad, nakon povlačenja JNA iz vojarne Dugo Selo. Dio naoružanja bio je znatno oštećen, ali to nije umanjilo uspjeh, jer se konačno na taj način oteto oružje TO koje je otela JNA vratilo onima koji su ga kupili.
Osim oduzimanja oružja iz skladišta JNA, u početku se paralelno pristupilo nabavci oružja kupnjom tajnim kanalima Ministarstva obrane. Nakon što je odredena svota novca, prikupljena dobrovoljnim prilozima građana, uplaćena u Austrijsku banku, čekalo se dugo na isporuku koja nikad nije stigla u Ivanić-Grad. Angažmanom pojedinaca iz Kriznog štaba sredinom prosinca 1991. godine, uz osobni rizik, uplaćeni novac je ipak izvučen i vraćen na daljnje korištenje Kriznom štabu općine Ivanić Grad.

Da bi se vojska mogla upotrijebiti u svim uvjetima, nije dostatno imati samo oružje, streljivo i junačko srce. Kacige, čizme, jakne i ostalu potrebnu opremu često su dragovoljci kupovali sami, ili bi koristili dijelove opreme od Teritorijalne obrane. Odlukom Kriznog štaba krenulo se u kupovinu opreme iz firme Antilop, koja je dijelove odjeće šivala za potrebe Zbora narodne garde.

Nadolazeća zima nametnula je novi problem zapovjedništvu i svima koji su brinuli o logistici: kako veliki broj ljudi opremiti za ratovanje na temperaturama ispod nule.  Potkraj studenoga 1991. Matija Pavlović, zapovjednik 65. samb., i Edo Bulka, član Kriznog štaba naše Općine, u velikom kompleksu vojne opreme u Frankfurtu napunili su šleper najpotrebnijim stvarima i prevezli ga do Hrvatske. Uspjeli su u tome zahvaljujući pomoći Zorana Božičevića iz Novoselca, koji je već godinama radio u Frankfurtu, te jednog nepoznatog gospodina iz Austrije, koji im je na slovenskoj granici pružio izuzetnu pomoć. Naime, slovenski carinici nisu željeli propustiti vozilo, jer je na otpremnici kao krajnje odredište bilo navedeno: Balaton, Mađarska. Nepoznati gospodin, čuvši za te probleme, samoinicijativno se obratio slovenskim carinicima, a potom i našim ljudima na lošem hrvatskom jeziku, te zamolio da ga malo pričekaju. Kad se vratio, predao je carinicima dokumente, na osnovu kojih su šleper s vojnom opremom propustili preko granice. Njegovo je ime i dalje ostalo nepoznato.
Poznato je samo to, daje nepoznati gospodin vlasnik jedne od špediterskih tvrtki u Austriji, te da je predao dokumente u kojima je pisalo da je roba koju prevoze njegova, a da je krajnja točka dostave Hrvatska. Ovo sjećanje ovdje je zapisano u želji da se kaže i veliko hvala svima znanima i neznanima, koji su pomagali hrvatskim hraniteljima u neravnopravnoj, ali pravednoj borbi za slobodu i samostalnost Hrvatske.

OBUKA POSTROJBE

S popunom i naoružavanjem dijelova postrojbe u sastavu, tekla je i obuka. U početku je taj zadatak vršila svaka cjelina za sebe, na osnovu izrađenih planova obuke zapovjedništva niže postrojbe.
Radilo se na upoznavanju s oružjem, na taktičkoj obuci i fizičkoj pripremi. Sve u okviru mogućnosti i raspoloživog vremena.
Bojeva ciljanja odrađena su na strelištima Topolje i Gornja Vlahinička, a najveći dio obuke proveden je na prvoj crti obrane.
Nakon što je 27.11.1991. godine OG  Posavina organizirala nastavni centar za temeljnu obuku po strojbi u KP domu Lipovica, sve postrojbe iz sastava 65. samb. koje su nakon tog datuma formirane, ali i one formirane bez ratnog iskustva, izlazile su na prvu crtu bojišta tek nakon što su prošle obuku u ovom nastavnom centru. Na čelu nastavnog centra bio je Franjo Svetličić.

NOVLJANSKO RATIŠTE, LISTOPAD 1991.

U listopadu 1991. godine, dijelovi 65. samb. ZNG-a Ivanić-Grad prvi će puta biti uključeni u borbena djelovanja na zapadnoslavonskom ratištu. U tim vrlo konfuznim vremenima, koje karakteriziraju isto tako konfuzne situacije, naši će bojovnici osjetiti hrvatsku stvarnost – srbočetnički plan nestajanja Hrvatske, pod okriljem četvrte armije u Europi, u punom je zamahu. Nepregledne kolone tenkova prelaze Savu i razvijaju se u borbeni raspored odavno osmišljen u jugooficirskim glavama za potrebe velikosrpskih ideja.
Nesvjesni protivničke snage, hrvatski dragovoljci suprotstavljaju im se nepripremljeni za takovu borbu. Iskreno, ne samo zbog nedostatka potrebnog oružja i streljiva, već i organizacijski; bez prepoznatljive zapovjedne strukture na terenu, bez planova obrane i međusobne koordinacije. Kada se danas gleda borbena nadmoć neprijatelja u odnosu na branitelje, ostaje doista pitanje koliko je tanka crta koja razlikuje hrabrost od ludosti. Međutim, ovdje nije riječ o statistici. Ovdje započinje priča o stoljetnom snu za slobodom, priča o obrani domovine i želji da se neprijatelj zaustavi i porazi. A tada sva pitanja, za koja iz tog vremena ne znamo odgovore, imaju svoje ishodište u srcu. Nisu to razumjeli ni školovani oficiri, a još manje bradate nakaze. Nisu razumjeli ni to da se rat neće voditi po njihovim planovima, jer hranitelji zbog mnoštva slabih točaka ne mogu na taj način ratovati, ali mogu improvizirati na tisuću načina.
U takvim okolnostima hrabrim hraniteljima diljem Hrvatske, koji su u prvim danima agresije pokazali da mogu više ili manje uspješno odolijevati neprijatelju te da on nije nezaustavljiv, pridružuju na novljanskom ratištu i dragovoljci s područja Otoka Ivanića. Zapisa o tijeku događaja, koji će uslijediti u nekoliko kritičnih dana obrane šireg područja Novske početkom listopada 1991. godine, vrlo je malo. Nažalost, ni do sada ispričane priče nisu objektivan sud tih sudbonosnih listopadskih dana na zapadnoslavonskom ratištu. U našoj prići slijedit ćemo događaje prema zapisima i sjećanjima njezinih sudionika, poštujući objektivnost kao osnovno mjerilo vrijednosti. Nastojat ćemo izbjeći zamke subjektivnosti i na taj način dati prilog istinitom sagledavanju situacije i tijeku događaja na ovom dijelu bojišnice, koliko je to moguće s obzirom na opće stanje.

PRVA BORBENA ZAPOVJED

Potkraj rujna 1991. godine situacija je na zapadnoslavonskom dijelu ratišta bila izuzetno teška. Snage banjalučkog korpusa nastupale su općim pravcem: Bosanska Gradiška-Okućani-Novska, a s pomoćnim snagama surađivale su s pobunjenicima (tzv. TO SAO Krajine) na pravcima Okućani-Nova Gradiška i Okućani-Pakrac-Daruvar s osnovnim ciljem da se SAO Krajina konsolidira, Slavonija rasiječe i ostvari zapadna granica “Velike Srbije” na crti Virovitica-Daruvar-Banova Jaruga-Ilova.
Kretanja i praćenje stanja na terenu u to se vrijeme ostvaruju uspostavljanjem suradnje sa susjednim kriznim štabovima i postrojbama. Tako je 25.09.1991. uspostavljena suradnja sa Kriznim štabom Novka, a odmah potom u Ivanić Grad je došao Zoran Prpić, dozapovjednik 62. samb. ZNG-a, obrativši se zapovjedništvu 65. samb. ZNG-a za pomoć u obrani Novske. U tom trenutku u Ivanić-Gradu za takav zadatak bile su na raspolaganju 1. i 2. satnija 65. bojne. Međutim ocijenjeno je da je 1. satnija brojčano i tehnički opremljenija te stoga ide prva u upotrebu, a 2. satnija ostaje u pričuvi. Iz Glavnog stožera Hrvatske vojske 01.10.1991. godine upućena je u 65. samb. ZNG prva zapovijed na osnovu koje se prva satnija 1/65 stavlja pod zapovjedništvo 1. brigade ZNG u području Novske i uključuje u borbu na zapadnoslavonskom ratištu.

Iako se odmah prišlo pripremama za izvršenje ove zapovijedi, u kontaktu sa zapovjednikom dijela 1. brigade ZNG-a, Zvonimirom Kovačevićem i Zoranom Prpićem iz 62. samb. dogovoreno je da će postrojba stići najranije 03.10.1991. u ranim popodnevnim satima i da će biti razmještena po kućama i domu u Kraljevoj Velikoj, sa zadatkom organizacije i provođenja druge crte obrane u širem području Jasenovca. Izvršena su zapovjedna izviđanja terena, ali u tijeku priprema za odlazak, zbog izvlačenja dijela pripadnika hrvatskih snaga iz sela Gornji Rajić i potrebe angažiranja postrojbi za blisku protuoklopnu borbu iz zapovjedništva obrane Novske, upućen je hitan zahtjev da se odmah, u toku noći 02/03.10.1991. u područje Velike Kraljeve uputi jedan pješački vod ojačan odjeljenjem “OSA” za protuoklopnu borbu.
Događaje koji će uslijediti pratit ćemo kroz zapise Matije Pavlovića, zapovjednika 65 samb., Darka Hodka, zapovjednika 1. satnije (1/65), mr.sc.dr. Dinka Puntarića, zapovjednika saniteta; pomoću izvješća zapovjednika pješačkih vodova i pratećeg voda, te izjava i intervjua ostalih sudionika tih događaja.

PRVI KONTAKT S NEPRIJATELJEM

U noći 02.10.1991. godine oko 22.00 sata u Kraljevu Veliku krenuli su pripadnici 1. interven tnog voda 1. satnije 65. samb., protuoklopna desetina, strojničko odjeljenje pratećeg voda i sanitet 65. samba – ukupno 51 bojovnik. Ostatak postrojbe trebao je krenuti prema planu 03.10.1991.
Po dolasku oko 23.30 kolona je preusmjerena u selo Nova Subocka, gdje su proveli noć u svojim vozilima i ujutro nastavili prema selima Jazavica i Roždanik, koja se nalaze između Novske i Rajića. Tu su uspostavili kontakt sa Zvonimirom Kovačevićem iz 1. brigade ZNG. O saznanjima dobivenim iz tog kontakta, Matija Pavlović u svojim zapisima kaže: “Iznenadila nas je informacija g. Kovačevića da u ovom trenutku osim tenkista (3 tenka T-55 s posadama) te jednim vodom dragovoljaca iz 101. brigade iz Zagreba razmještenim kod groblja u selu Roždanik (kota 135), ne raspolaže niti jednom drugom postrojbom pa ni jednim pješačkim vodom iz 1. A brigade . Po tome Matija Pavlović, koji je kao zapovjednik 65. samb. predvodio prethodnicu snaga iz Ivanić Grada u svojim zapisima zaključuje da su to bile jedine snage obrane na pravcu udara 16. pješačko motorizirane brigade Banjalučkog korpusa. Ako se tome doda da nije bilo inženjerijskog uređenja položaja, karti, ni obavještajnih podataka, pa prema tome ni planova obrane, situacija je na tom dijelu ratišta bila vrlo teška, a zapovjedi koje su bile usmeno izdavane, prilično konfuzne kao i sama situacija.

Sanitet s dr. Dinkom Puntarićem prebačen je u Kraljevu Veliku, gdje je bilo i odredište okupljanja postrojbe, a ostatak prethodnice dobio je zapovijed za nasilno izviđanje u pravcu sela Rajić. Budući da su u tom kraju sva sela gotovo povezana to je značilo “pipati” kuću po kuću.

No prije pokreta, strojničko odjeljenje, pod zapovjedništvom Zorana Palčića, zauzelo je položaje iznad groblja u selu Roždanik gdje se već nalazio jedan vod dragovoljaca iz 101. brigade, a pješaštvo je podijeljeno u dvije grupe, za slučaj kontakta s neprijateljem. Desnom stranom od komunikacije na pravcu Roždanik-Rajić, kroz vrtove i polja, kretao se 1. interventni vod pod zapovjedništvom Krešimira Zajeca i u pratnji Zvonimira Kovacevića, a lijevo, komunikacijom kroz naseljeno mjesto, napredovala je grupa koju su činili pripadnici vojne policije, protuoklopne desetine i strojničara 65. samb., a predvodio ju je Matija Pavlović. Nakon pola prijeđenog puta bez kontakta s neprijateljem g. Kovačević se vratio u Novsku po pojačanje i tenkove, ostavivši svog vezistu s glavninom. Približivši se položajima koji su prethodnog dana napustile naše postrojbe, naišli su na tijelo poginulog hrvatskog vojnika, a nešto dalje i na dva napuštena kombi vozila, te nedaleko od njih i jedan TAM s oznakama INA Naftaplina. U tijeku prikradanja Tamiću u snažnoj eksploziji je raznesen, a neprijateljski tenk, koji je do tada bio prikriven, upalio je motor i otvorio paljbu strojnicama. To je uzbunilo neprijateljske vojnike, koji su istrčali iz obližnjeg dvorišta i otvorili vatru na bojovnike koji su se kretali kroz naselje. U toj situaciji najbolje se snašao bojovnik Vlado Pavlak, koji se vodi kao nestali od 1992. godine, i rafalom pokosio trojicu neprijateljskih vojnika. Iznenađeni takvim raspletom i uzvraćenom vatrom, ostatak neprijateljskih vojnika je pobjegao. Za uništenje tenka javio se ciljač na „OSI“ Ivica Crnjak, no pokušaj uništenja nije u potpunosti uspio. Zbog nailaska neprijateljskog pojačanja, naši su se bojovnici počeli povlačiti. U tijeku povlačenja lakše je ranjen Vlado Pavlak, a pronađeni poginuli vojnik sklonjen je u obližnju kuću. Nakon izvlačenja na početni položaj kod groblja u Roždaniku, postalo je jasno da neprijatelj, nakon što je zauzeo Rajić, u posljednja 24 sata nije napredovao ni metra od položaja dostignutih prethodnog dana. Očito je da nisu znali kakva je naša situacija na ovom dijelu ratišta, ili nisu imali hrabrosti, baš zbog toga, ići dalje.
Na osnovu te procjene, odlučeno je stvoriti novu obrambenu crtu u Roždaniku, kota 135, gdje su se već utvrdili strojničari 1/65 i vod 101. brigade. Dio pješaštva 1. interventnog voda priključio se strojničarskoj desetini, a dio s protuoklopnjacima zauzeo je položaje s lijeve i desne strane komu-nikacije prema Rajiću. To je bila dobra pozicija, s obzirom da se s vatrenih položaja moglo vidjeti kretanje neprijateljske vojske oko nadvožnjaka na Autocesti jugoistočno od sela Gornji Rajić.
Istog dana 03.10.1991. godine u poslijepodnevnim satima, u Kraljevu Veliku pristigao je ostatak satnije na čelu sa zapovjednikom Darkom Hodkom i minobacački vod s Brankom Radoševićem. Javivši se u zapovjedništvo u Novskoj, rečeno im je da umjesto u Kraljevu Veliku idu u Roždanik. Iz autobusa na prvu crtu ?!. S obzirom da nije bilo moguće ostvariti kontakt s Matijom Pavlovićem, koji je, prema vlastitim zapisima, u to vrijeme išao u Novsku, zapovjedništvo je postupilo prema prvobitnoj zapovijedi. O tome Darko Hodko piše: Po dolasku u Kraljevu Veliku dočekala nas je naša sanitetska ekipa i iznenađeni mještani. Odluka zapovjedništva iz Novske da idemo u Roždanik, što nije bilo dogovoreno, činila se nerazumnom. Nismo bili upoznati sa situacijom, zemljopisnim položajem i događajima, pa smo postupili prema ranijem dogovoru. Koliko smo bili u pravu, pokazalo se samo par sati kasnije. Oko 17,00 sati u Kraljevoj Velikoj pojavila su se četiri naša pripadnika: Ivica Pendelić, Dražen Tremac, Nenad Vujanić i Marijan Lažeta i izvijestili da su njihovi položaji u Roždaniku snažno napadnuti iz VBR-a14 te da ima ranjenih i vjerojatno mrtvih.

Ono najintrigantnije bilo je da je napad izveden u vrijeme kad je ostatak postrojbe trebao prema novoj zapovijedi stići u Roždanik. Što bi se dogodilo da se jedinica u to vrijeme našla na okupu pod vatrom VBR-a, nitko ne želi ni pomisliti.
O tome što se događalo u vrijeme koje prethodi napadu i u tijeku napada u Roždaniku opisuje Zoran Palčić, zapovjednik strojničarskog odjeljenja: “Oko 16 sati interventni se vod počinje ukopavati između već ukopanih posluga strojnica. Vojnik Željko Brezovečki minira sjeverni prilaz od šume. Nekako je lakše jer smo svi zajedno, tjeramo neki crni humor i osmatramo. Neprijatelj dovozi VBR nekih 2 kilometra od nas, ali miruje. Izlaze naši tenkovi i ispaljuju nekoliko granata prema Rajiću i autocesti, a potom odlaze jer više nemaju streljiva. Na put između Rajića i Autoceste izlazi oklopni dvocjevac tzv. Praga i ispaljuje dva plotuna iznad naših položaja i također odlazi. Tada nastupa VBR. Ispaljuje po raketu ispred i iza naših položaja, a onda kad nas locira ispaljuje komplet. Na svakih deset metara padaju rakete … jedna posluga strojničara dobiva direktan pogodak u zadnju stranicu rova. Nenad Vujanić i Jozo Dolić izbačeni su iz rova bez ranjavanja, a Slavko Cundić dobiva šrapnel kroz obraz. Savinute puške i strojnica također su izbačeni iz rova.
Od udara, bez vidljivih rana, stradavaju Zlatko Svetličić i Duško Šteković, koji je netom pobjegao iz JNA. Stradava i pripadnik 1. voda Damir Ćorak. Dok zbrinjavamo ranjene, pred mrak, započinje i drugi napad neprijatelja iz pravca autoceste “Maljutkama”. Gađaju crkvu. Pogađaju staju u selu. Velik plamen osvjetljava nas kao na dlanu. Pada odluka da se počnemo izvlačiti prema selu i razmještati u kuće“.
Nakon saznanja o događajima, u to su područje upućena dva motorna vozila i sanitet za izvlačenje ranjenih. Poginulih, na sreću, nije bilo, a naknadnim prebrojavanjem ustanovit će se da je nestao vojnik Stjepan Sović. On će kasnije biti pronađen. Branitelji s kote 135. tijekom noći su izvučeni i prebačeni u Kraljevu Veliku, gdje je sada stacionirana cijela 1. satnija 65. bojne.

RAKETIRANJE NOVSKE

U zoru 04.10.1991. naša je postrojba pozvana u Novsku, gdje će nakon sastanka u zapovjedništvu primiti novu zapovijed za izvršenje. Na osnovu iskustva od prethodnog dana, takva je mogućnost nepo-trebnog izlaganja postrojbe odbijena i na sastanak je otišlo samo uže zapovjedništvo. Događaji koji su uslijedili potvrdili su da je to bila dobra odluka.
Sastanku su prisustvovali zapovjednici 62. i 65. samb. te temeljne policije i specijalne policijske po-strojbe “RIS”. Na sastanku su zapovjednici dobili zadatak izviđanja terena prema Rajiću. O tome Darko Hodko u svojim zapisima piše: “Zajedno s ostalim zapovjednicima otišao sam u oklopnom transporteru na izviđanje šireg područja Starog Grabovca. Uspeli smo se na jedno brdo od kuda se pružao odličan pogled prema Rajiću odnosno položajima JNA i četnika koji su dovozili teško naoružanje i tenkove u područje nadvožnjaka na autocesti. Mogli smo izbrojiti desetak položaja teških topova. U toku izviđanja upali smo u artiljerijsku vatru. Vratili smo se u Novsku koja je izgledala kao ruševno groblje spaljenih automobila nakon avion¬skog napada dvaju MIG-ova”.
Tijekom iznenadnog i jakog napada na Novsku, koji su oko podneva izvrše dva MIG-a, poginulo je 10 osoba, a 18 ih j e ranj eno. Među ranj enima bilo j e i sedam pripadnika jedinice za posebne namjene Policijske uprave Kutina, koji su tog jutra stigli u Novsku. Sada je odluka da postrojba ne krene u Novsku imala puno opravdanje. Ostala je u Kraljevoj Velikoj cijelog 04. listopada 1991., osim za vrijeme uzbune, kada je tijekom noći izvučena na sigurnije položaje.
Zapovjednik Matija Pavlović odlazi u Ivanić-Grad po sredstva veze, a sanitet odvozi gospođu Božicu Jurić iz Starog Grabovca u Kutinu gdje rađa zdravu djevojčicu, Marijanu, za koju dogovaraju da će joj 65. samb. biti kuma.

NEPRIJATELJ ZAUSTAVLJEN U VOĆARICAMA

Slijedećeg dana, 05.10.1991., zaprimljena je zapovijed za zaposjedanje crte obrane duž kanala Voćarica u području sela Voćarice-Paklenica prema autocesti Zagreb-Beograd, te osiguranje prihvata snaga iz prve crte obrane sela Jazovica-Roždanik. Osim ojačane 1. satnije 65. samb. tu su bili dragovoljci iz Brestače i Lipovljana, njih oko pedesetak, te tenkisti s tri tenka T-55 iz 1. brigade ZNG. Prvi vod, kojim zapovijeda Krešimir Zajec, držao je položaje prema selu Voćarice, drugi vod pod zapovjedništvom Marinka Cerluke, s dva odjeljenja prema pruzi i jednim odjeljenjem prema autocesti, a treći vod Darka Bertovića bio je razmješten uz rub šume, čuvajući bokove tenkovima. Desetina “OSA”, na čelu s Damirom Mrkusom, i strojničari, razmješteni su jednim dijelom uz most u selu Voćarice, a drugi dio raspoređen je prema željezničkoj pruzi i nadvožnjaku. Minobacački vod, pod zapovjedništvom Branka Radoševića, samo je stotinjak metara iza razmještaja prvog i drugoga pješačkog voda. Navođenje i korekturu vatre preuzeo je Matija Pavlović s prednje crte u blizini mosta u Voćaricama.
Nepun sat vremena nakon izlaska na liniju i početka utvrđivanja položaja, opažena je tenkovska kolona iz pravca Jazovice. Školski pripremljenu obranu u kritičnom je trenutku otkrio nepotrebno ispaljeni projektil iz bestrzajnog topa, koji su nepoznati bojovnici dovukli na položaj u posljednjem trenutku. To je tenkovima označilo cilj od kojeg su počeli granatirati. U samo par minuta uništen je položaj bestrzajca, jedno motorno vozilo i zakloni ispred mosta. U snažnom odgovoru branitelja 1. satnije, preciznom minobacačkom vatrom, djelovanjem protuoklopnih sredstava, strojničara i pješaštva napad je odbijen. Dva su neprijateljska tenka T-55 onesposobljena, a velik broj pješaštva izbačen iz stroja. U pokušaju izvlačenja tehnike neprijatelju su dodatno naneseni gubici preciznom minobacačkom vatrom iz pozadine, snajperskom i strojničkom vatrom s mosta i plotunima naših tenkova iznad sela Voćarice. Neprijatelj, koji nije očekivao ovako snažnu obranu, počeo se povlačiti.
Sada je postalo jasno da su, protivno uvjeravanjima Zapovjedništva u Novskoj, hranitelji na ovoj crti jedina obrana istočnog ulaza u Novsku i da ispred njih nema drugih hrvatskih postrojbi čiji bi se prihvat trebao očekivati.
Ponovni napad neprijatelja nije trebalo dugo čekati. Započeo je žestokom paljbom po položajima satnije. U tijeku tog napada od topničke granate smrtno je stradao Jozo Calušić, a teško je ranjen Mladen Jerković.
Naš sanitet, koji je bio iza naših položaja, hitno je izvukao poginulog i teško ranjenog Mladena Jerkovića i prevezao ih u Stanicu hitne pomoći Novska.
Nakon dugotrajne i iscrpljujuće borbe i odbijenih napada, s padom noći i saznanjem da su naši tenkovi oko 18 sati napustili položaje zbog nedostatka streljiva te nedolaska pojačanja, javlja se osjećaj osamljenosti, pojačava se strah od ponovnog napada brojčano i tehnički nadmoćnijeg neprijatelja. Zapovjednik postrojbe Matija Pavlović odlazi u Novsku tražeći pomoć u ljudstvu te streljivu za tenkove. Zbog gubljenja veze (prazne baterije i ometanje) onemogućeni su bilo kakvi kontakti između postrojbi i sa Zapovjedništvom. Zbog svega toga su počeli prvi problemi.
Nakon povlačenja tenkova, lijevo krilo obrane (3. vod) koje je bilo izloženo jakoj artiljerijskoj vatri i bez mogućnosti komunikacije sa Zapovjedništvom, dijelom se povuklo u podnožje brda prema selu. Kad je uspostavljen kontakt, postrojba je vraćena na položaj. Također i desno krilo (2. vod), između pruge i autoceste napušta položaj, misleći da nikoga više nema, jer ne može uspostaviti kontakt sa susjedima. I oni se kasnije nevoljko vraćaju i zauzimaju iste položaje. Ali težina situacije, neizvjesnost i osamljenost na položajima uzimaju svoj danak. Cijena je to i neiskustva i težine prvog borbenog zadatka za koji nisu bili pripremljeni.
Neprijatelj je tijekom noći pokušao pješački proboj, koristeći radni stroj “greder” kao zaštitu, ali je odbijen, a gotovo pred svitanje, taj radni stroj je bojovnik Branko Želježnjak samoinicijativno prevezao na našu stranu, pa je od njega i protuoklopnih mina napravljena barikada na mostu.
U ranim jutarnjim satima vraća se zapovjednik Matija Pavlović i upoznaje se s događajima tijekom noći (pokušaj povlačenja dijelova postrojbi). Organizira se sastanak na kojem zapovjednik satnije Darko Hodko i zapovjednici vodova odlučuju izvući kompletnu postrojbu s prve crte, s obrazloženjem da je nemoguće izdržati buduće napade bez potpore topništva, tenkova i novih postrojbi. Darko Hodko u svojim zapisima iznosi: „Razmotrili smo situaciju i svi zapovjednici bili su istog stava i mišljenja da moramo spasiti živote svojih ljudi jer ostavljanjem jedinice u ovakvom položaju znači njeno svjesno uništenje”. Matija Pavlović traži da se ne povlače, međutim zapovjedništvo 1. satnije ostaje kod ranije donesene odluke. Napuštanje položaja bez suglasnosti pretpostavljenog Zapovjedništva, započelo je prijepodne 06.10.1991. Na obrambenoj liniji sa zapovjednikom 65. samb. ostaje 19 dragovoljaca, s kompletnom sanitetskom ekipom koji su odbili napustiti položaje, i zajedno s dragovoljcima iz Lipovljana i Novske (oko 60 branitelja) ostali su braniti istočni pravac obrane Novske. Prva satnija 65. bojne 05.10.1991. godine dobila je bitku protiv neprijateljskog oklopa i pješaštva, ali je sljedećeg jutra zbog opisanih razloga napustila položaj.
Pokušaji da se ojača obrana ostali su bez rezultata. Zapovjednik Matija Pavlović o tome će reći: “Ne poznajući prisutne u Zapovjedništvu, kod svakog sam se raspitivao za pomoć, no svi su odgovarali da nema nikog, da se ne zna situacija. Nisam mogao vjerovati da i u Zapovjedništvu Novske vlada takva konfuzija. Nitko ništa ne zna, a mi koji smo ostali na prvoj crti kao da ne postojimo. Navodno je u zadnji trenutak spriječeno miniranje mosta na prilazu Novskoj, jer nitko nije znao za 200 branitelja na istočnim prilazima gradu. Vratio sam se u Voćarice i s zapovjednikom voda iz Novske Vladom Klasanom, i Lipovljana Sinišom Nadom dogovorio sam što dalje raditi i kako pokriti cijeli prostor što je postao najveći problem.
Grupa od 19 dragovoljaca zajedno s Novljanima i dragovoljcima iz Lipovljana tako ostaje na istočnom ulazu u Novsku te tijekom dana vode borbe s neprijateljem, odolijevaju napadima i čak uspijevaju zarobiti neprijateljskog vojnika.
Međutim već u kasnim poslijepodnevnim satima, neprijatelj se uspio ukliniti kod motela «Jug» na autocesti prema Zagrebu. Naše topništvo u Novskoj, iako je bila na vrijeme upozorena, nije djelovalo. Naši su hranitelji tijekom cijelog dana bili izloženi topničkoj i minobacačkoj vatri, a intenzitet se pred mrak oko 18,00 h jako pojačao. U napadu koji je uslijedio velike su gubitke pretrpjeli dragovoljci iz Lipovljana.
Neprijatelj je, potpomognut topničkom vatrom, stezao obruč i prijetila je situacija u kojoj ce se hranitelji na ovom pravcu naći u okruženju. Zbog toga je u večernjim satima 06.10.1991. započelo izvlačenje preostalih braniteljskih snaga iz Voćarica prema Starom Grabovcu. O operaciji izvlačenja koja je trajala do ponoći, dr. Dinko Puntarić kaže: « Pod vatrom u više navrata, našim sanitetskim vozilom odvozili smo ranjene, poginule ali i zdrave «naišle» borce drugih postrojbi, koji se nikako nisu drugačije mogli izvući s položaja, koje smo počeli i mi napuštati oko 23.30 h. Krenuli smo u pravcu Novske nadajući se da nikog nismo ostavili iza sebe». Devetnaest bojovnika sa zapovjednikom Matijom Pavlovićem vratilo se u noći 06/07.10.1991. godine u Ivanić Grad. Neprijatelj je 07.10.1991. godine zaustavljen pred Starim Grabovcem.
Po povratku u Ivanić-Grad postrojba je predala oružje i poslana je na odmor. Sljedećih tjedan dana izvršeno je više raščlambi događaja s prve crte novljanskog bojišta s početka listopada 1991. godine. Tom prilikom razmatrane su objektivne okolnosti u kojima se postrojba nasla, a koje karakteriziraju, s jedne strane velike snage neprijatelja koncentrirane na pravcu i zadatku zauzimanja Novske, te s druge, borbeno neiskustvo pripadnika 1. satnije 65. samb. u vrlo konfuznim uvjetima pod kojim se vodila obrana tih dana na novljanskom ratištu.
Zaključeno je da je postrojba iskazala efikasnost u višestrukom odbijanju tenkovsko-pješačkog prodora neprijatelja, uz iskazanu hrabrost i snalažljivost pojedinaca; međutim, zbog visestruko snažnijeg neprijatelja, koji je za ostvarivanje svojih ciljeva koristio avijaciju, tenkove, sve vrste topništva i pješaštvo, nije bilo moguće održati položaje. Tome je pridonijela i neorganiziranost zapovjedništva, slaba naoružanost postrojbi protuoklopnim sredstvima te nedostatak sredstava veze. Gubici branitelja tih dana, i oni u vlastitim redovima, bez pomoći svježih snaga, potencirali su odluku zapovjedništva satnije da se povuče s prve borbene crte, pa se u konkretnoj situaciji ne moze govoriti o neorganiziranom napuštanju položaja od strane vojnika, kako se to pokušavalo prikazati. Devetnaest branitelja sa zapovjednikom Matijom Pavlovićem ostaje držati položaje i nakon povlačenja postrojbe. Ali i oni, kao i ostali hranitelji, bez dobivanja pomoći zapovjedništva obrane Novska i sve nepovoljnijeg borbenog položaja, moraju se povlačiti prema Novskoj.
Na sastanku Kriznog štaba u Ivanić-Gradu, na kojem je kao izaslanik vrhovnog zapovjednika oružanih snaga Antun Vrdoljak, odlučeno je, nakon razmatranja i sagledavanja cjelokupne problematike, da Matija Pavlović ostaje na dužnosti zapovjednika 65. samb. i da će se izvršiti reorganizacija 1. satnije 1 /65 da bi se postrojba pripremila za nove borbene zadatke.
Nakon odmora i reorganizacije, satnija se uključuje u aktivnosti 65. samb. a njem pripadnici, bogatiji za jedno veliko borbeno iskustvo, dokazati će se ubrzo na mnogim ratištima Zapadne Slavonije, Južnog vojišta, i drugima, gdje su sudjelovali u borbama od 1991. do 1995. godine.

PRIZNANJE DRAGOVOLJCIMAIZ IVANIĆ-GRADA

Potrebno je na ovom mjestu reći i argumentirati sljedeće: načelnik Glavnog Stožera Hrvatske vojske, general zbora Janko Bobetko, dodijelio je Zapoviješću od 25.02.1994. petnaestorici preživjelih, od 20 dragovoljaca koliko ih je ostalo na novljanskom ratištu nakon napuštanja položaja 1. satnije 06.10.1991., u znak posebnog priznanja Prvi hrvatski samokres (PHP) s posvetom u trajno vlasništvo. PHP su primili: Zdravko Forko, Damir Mrkus, Ivan Dijanić, Krešimir Josipović, Željko Brezovečki, Mario Laušin, Miroslav Varzić, Dražen Matijević, Dražen Šipuljak, Željko Ivanić, Ivo Cunek, Slavko Grbavac, Zoran Palčić, Dinko Puntarić i Predrag Majer. Matija Pavlović, zapovjednik 65. samb., nije se želio staviti na spisak.
Zapovijed nije obuhvatila bojovnike koji su u međuvremenu položili život na oltar Domovine.
To su:

1. Marijan Lažeta
2.Siniša Pavković
3.Zoran Baričević
4.Vlado Pavlak

Tekst i slike u cijelosti preuzete iz monografije “Otok Ivanić u ratu“