Od Novskog do Kričkog brda

SA STEČENIM ISKUSTVIMA NA ZAJEDNIČKI ZADATAK

Do prosinca 1991. godine postrojbe u sastavu 65. samb. ZNG Ivanić Grad svoje borbeno i ratno iskustvo u operacijama na zapadnoslavonskom ratištu stjecale su pojedinačno, upotrebljavane na raznim kriznim žarištima u vremenu najžešće agresije na Hrvatsku i uvijek podređene nekim drugim postrojbama koje su bile nosioci aktivnosti nadređenog zapovjedništva. Nepobitno je da su ta iskustva bila neprocjenjiva, da su pružala nova saznanja i vještine ratovanja koja se nisu učila u JNA školama i vojarnama, da su ponekad bila umijeće nemogućeg, i zbunjivala neprijatelja, da su bila obična improvizacija, ali i profesionalno i školski odrađeni zadaci. Sve to zavređuje visoku ocjenu, osim činjenice da su pripadnici 65. samb. Ivanić-Grad, bez obzira na svoje, uvijek bili potčinjeni nekom drugom zapovjedništvu. A to nije bas lako prihvatiti i razumjeti, pogotovo ne u ratu, gdje se svaka pogreška placa krvlju ili ljudskim životom vašeg suborca i prijatelja. Vojnički je odraditi zadaću, ali je ljudski postavljati pitanja. Pa i ona poput: Zašto ne djelujemo kao jedinstvena postrojba. Zašto se nize postrojbe cjepkaju na još manje i šalju u dijelovima ?… i td. Zbog toga ne čudi da je početkom prosinca 1991. godine sa zadovoljstvom primljena informacija da će 65. samb. Ivanić-Grad napokon kao cjelina ići na izvršenje zadatka negdje na zapadnoslavonskom ratištu. Za većinu dragovoljaca to vise nije bila nepoznanica. Ratna iskustva stečena na bojišnicama sada će dobro doći cijeloj ekipi i olakšati posao onima koji tek trebaju doći.

65. SAMB. OD NOVSKOG DO KRIČKOG BRDA

Na zapadnoslavonskom ratištu, na kojemu su hrvatske postrojbe, osim obrambenih, izvodile i napadajna djelovanja, oslobađajući hrvatski teritorij od srbočetničkog agresora, situacija je početkom prosinca 1991. bila vrlo komplicirana. Neprijatelj je zbog velikih gubitaka, koji su se procjenjivali na oko 15 %, bio prisiljen dovlačiti svježe snage pripremajući se za napadna djelovanja s ciljem zauzimanja Novske, Pakraca, Daruvara, Podravske Slatine i Virovitice, odnosno dostizanja zamišljene granice “velike Srbije”. Istodobno, hrvatske su snage uključivale u borbu nove postrojbe koje su trebale zaposjedati oslobođene teritorije, organizirati obranu zaposjednutog teritorija i nanositi svojom aktivnom obranom neprestane gubitke neprijatelju, te osigurati prostor za uvođenje borbenih sastava u napadna djelovanja. Takav zadatak obrane dobila je i 65. samb. ZNG Ivanić-Grad. S obzirom da se situacija na terenu mijenjala iz dana u dan, prva zapovjedna izviđanja 06.12.1991. godine obuhvaćala su mogući pravac zaposjedanja na crti Pujić Kosa-Crkvište. Izviđanja mogućeg pravca zaposjedanja predvodio je dozapovjednik 65. samb. Ivan Janković, a izvršili su ga zapovjednici 1/65, 2/65 i 3/65 satnija Leo Ordanić, Goran Leš i Nenad Blazević zajedno sa svojim zapovjednicima vodova. Međutim u napadnim djelovanjima hrvatskih snaga koja su uslijedila početkom prosinca 1991. godine l.brigada ZNG uspjela je zauzeti Korita, Gornju i Donju Subocku, Gornje Kričke i ovladati položajima prema Kričkim brdima i kotom Kućerine. Ta promjena u potpunosti je izmijenila pomno izrađene planove zapovjedništva 65. samb. i donijela novi razvoj situacije u postrojbi na svim razinama zapovijedanja. Trodnevne pripreme i izviđanja, bar sto se tiče pravca i redoslijeda zaposjedanja moglo se zaboraviti. Nova zapovijed o promjeni područja zaposjedanja primljena je 08.12.1991. i odnosila se na liniju Crkvište-Novsko Brdo-Tromeda Paklenička-Tromeđa Jazovička-Krička brda-Kućerine, gdje je trebalo zamijeniti 1. brigadu HV i osigurati obranu i oslonac za napadna djelovanja. Uvođenje postrojbe odvijalo se u vremenu završnih operacija 1. etape napadne akcije Orkan 91. koju je provodila OG Posavina, i istovremenih nastojanja neprijatelja da topničkom paljbom iz svih oružja uspori napredovanje i zauzimanje položaja hrvatskim snagama.

DRUGA SATNIJA PRVA ZAUZIMA POLOŽAJE

Tenkovski vod 1. gardijske brigade ,,Tigrovi” u sastavu položaja 2.satnije 65. samb. Na prvoj liniji obrane Kučerine (Krička brda).

Na izvršenje zadatka u ranim poslijepodnevnim satima 08.12.1991. prva je krenula 2.satnija 65. samb. (2/65) s polaznog mjesta Posavski Bregi. lako je satnija ispraćena u raspoloženju koje podsjeća na narodno veselje, dolaskom i prolaskom kroz pustu Novsku, borci postaju sve ozbiljniji i šutljiviji. U kasnim večernjim satima postrojbu na položaje Kričkih Brda – kota Kućerine sa zapovjednikom Goranom Lešom uvodi pomoćnik zapovjednika za operativne poslove, Zoran Bonjaj. Tu zatiču satniju Tigrova, čiji pripadnici glasno izražavaju zadovoljstvo dolaskom 2/65, vjerujući da zajedno kreću na čišćenje sela Rajčići i dalje prema Rajiću.

Strojnički položaj 2.satnije na Kričkim brdima

Međutim, od toga neće biti ništa. jer “Tigrovi” uskoro odlaze na drugi zadatak, a 2. satnija po mrklom mraku. na nepoznatom šumskom terenu bez čvrstih objekata, na prvoj crti bojišnice, svega tristotinjak metara od prvih neprijateljskih položaja započinje privremeni razmještaj. Temperatura je gotovo 20 stupnjeva ispod nule (-20′ C). Strogo je zabranjeno paljenje vatri i i upotreba baterija, kao i bespotrebno kretanje. Stabla su jedini zaklon, jer je priručnim alatom gotovo nemoguće napraviti bilo sto u smrznutoj zemlji. Hladnoća postaje nepodnošljiva, a noć beskrajno duga. Jutro će donijeti neprijateljsko granatiranje. Prvo upozorenje za sto se treba pripremiti. Nakon teške prve noći, zapovjednik Goran Leš u zapovjedništvu 1. brigade u Banovoj Jaruzi preuzima pod svoju zapovjednu odgovornost vod tenkova “Tigrova” na prostoru Kričkog brda koji razmješta u sastav satnije.

Bitnica minobacača 65. samb u sklopu 2. satnije na Kričkim brdima

Tijekom dana zapovjedništvo 2. satnije vrši izviđanja položaja satnije, koji se prostire na oko četiri kilometra šumskog terena koji postrojba nastoji fizički zaposjesti i adekvatno borbeno urediti. Obrana satnije formira se u jednoj liniji s 1. i 2. vodom na bokovima i 3. vodom s tenkovima u sredini rasporeda satnije. Između 2. i 3. voda raspoređuje se ojačano odjeljenje za potporu satnije, pod zapovjedništvom Zorana Babića, koje ima zadatak borbene pomoći navedenim postrojbama, kao i stalno borbeno osiguranje otporne točke na raskrižju šumskih puteva Novska-Rajčić-Rajić. Zbog veličine branjenog područja, u sastav 2. satnije (2/65) na spoju 1. i 3. voda razmješta se jedinica vatrene grupe 65. samb. (minobacaći 120 mm i 82 mm) pod zapovjedništvom Zorana Čambale. Borbeno osiguranje vatrene grupe i zapovjedništva satnije vrši desetina pod zapovjedništvom Tomislava Vasarija.

Zapovjedništvo satnije i zapovjednici vodova i odjeljenja određuju obrambene i položaje, mjesta na kojima će se kopati zemunice i napraviti rovovi i otporne točke. U poslijepodnevnim satima 09.12.1991. iz Obedišća je na zaposjedanje položaja na liniji obra-1 ne 65. samb. upućena 1. satnija (1/65), koja je povratkom I. Interventnog voda iz sastava 56. bojne od 05.12.1991. godine ponovno kompletna. lako je postrojba do Novljanskog jezera stigla prije mraka, zbog skliske zaleđene ceste bilo ju je nemoguće neadekvatnim motornim vozilima prevesti do položaja.

Strojničarsko gnijezdo na položaju 1. satnije

Ostatak puta, pod punom ratnom spremom i s dijelom opreme koju se moglo ponijeti, pješačenjem je prijeđeno sljedećih nekoliko kilometara. Do položaja između dviju tromeđa – Pakleničke i Jazovićke, 1. satnija stigla je pod okriljem mraka. Na lijevom boku, ostvarivši spoj sa 2. satnijom, s obje strane šumske prometnice rasporedio se 1. vod, u sredini je sa Zapovjedništvom satnije raspoređen 2. vod, a desni bok i leda s druge strane šumske prometnice prema Kričkom brdu zaposjeo je treći vod. Na desnom krilu 1. satnije raspoređuje se inžinjerijski vod pod zapovjedništvom Nenada Vuksana i Izvidačka desetina koju vodi Goran Leškovic. Postrojba koja se nalazila na prostoru dviju tromeđa, pod nazivom “Zmajevi od Bosne” iste je večeri spuštena do Jezera. Po hladnoći koja je iz noći u noć tih prosinačkih dana 1991. bila sve jača, 1. satnija, inženjerci i izviđači zauzeli su položaje u zaklonu ledom okovanih stabala. Ukapanje je bilo nemoguće. Pravila koja su vrijedila dan prije, prilikom zaposjedanja 2. satnije, vrijede i tada. Preko dvijestotine i pedeset boraca u šumi okovanoj ledom, bez pravih zaklona provodi noč. Neprijatelj nije mogao ne primijetiti sto se događa drugu noć za redom na položajima ispred njih. Sto donosi novi dan? Tijekom 09.12.1991. godine započelo je i preseljenje Zapovjedništva 65. samb. iz Kloštra Ivanića u Novsku. Domaćini iz 62. samb. Novska osigurali su nekoliko praznih kuća za potrebe zapovjedništva, desetine veze, koja je odmah počela uspostavljati vezu s postrojbama na prvoj crti, i saniteta koji organizira ambulantu za prihvat ranjenih i bolesnih.

Zapovjednik i dozapovjednik inzenjerskog voda Nenad Vuksan i Radovan Đurić sa dozapovjednikom 2/65 samb Daliborom Barišćem i zapovjednikom 1. voda 2. satnije Robertom Lovrekovićem na Kričkim brdima.

Pripadnici 3. Satnije zauzimaju položaje u teškim zimskim uvjetima.

 
Dana 10.12.1991. u ranim jutarnjim satima, sa zaposjedanjem položaja na Novljanskom brdu
započinje 1. vod 3. satnije, koji je još prethodnog dana, zbog dva zaustavljanja pod neprijateljskorn topničkom vatrom kod sela Brestača, dopremljen u Novsku u noćnim satima i prenoćio u objektima 125. brigade.

U rano poslijepodne, oko 13,00 sati, nakon sto su imali artiljerijski doček, položaje zauzima 2. i 3. vod 3/65. Satnija pokriva liniju obrane u dužini od oko 2,5 km od Crkvišta gdje je razmješten 3. vod do kote 322. Novsko brdo, gdje je razmješten 2. vod. U središtu obrane satnije nalazi se 1. vod zajedno s zapovjedništvom 3/65. Satnija je ojačana desetinom minobacača MB 60 mm pod zapovjedništvom Gorana Škvorca, koja je razmještena između 1. i 3. voda, te odjeljenjem PM 7,9 mm iz sastava pratećeg voda koji pokriva lijevi bok na spoju s inženjerskim vodom 65. samb.

Put Crkvište Novsko brdo. Položaji 3. satnije prostiru se sa lijeve strane puta.

Stalna izloženost neprijateljskoj artiljeriji, koja je nastojala onemogućit: zaposjedanje položaja hrvatskih postrojbi, te pucnjava s neprijateljskih položaja, udaljenih svega 300-tinjak metara, natjerali su i 3. satniju da se, unatoč hladnoći i smrznutoj zemlji, brzo utvrdi i izradi improvizirane zaklone neposredno iza sljemena Novskog brda, kojim je prolazio šumski put. Sa zaposjedanjem položaja 3. satnije izvršeno je zaposjedanje cijele linije obrane 65. samb Ivanić-Grad. Uspostavljen je kontakt 3. satnije s desnim susjedom 62. samb. Novska prema Crkvištu, ali ne i s lijevim , koji je morala ostvariti 1 satnija s 56. samb. Kutina.

Zapovjednik 1. bojne 125. Br. HV, bojnik Mile Biondić

Prema izvješću zapovjednika Matije Pavlovića, razlog tomu je “neizvršavanje zapovijedi od strane 56. samb Kutina, zaprimljene od OG Posavina, prema kojoj se ista trebala spojiti s 2 satnijom (2/65) izvlačenjem iz čvrstih objekata u selu Gornje Kričke”.

Ta činjenica uvelike je odredila organizaciju obrane 2. satnije i lijevog boka 65. samb. koja stalnim patrolama morala pokrivati nebranjeni džep širine oko 800 metara i organizirati kružnu obranu tog dijela položaja.

Zapovjednik 1. bojne 125. Br. HV, bojnik Mile Biondić dao je svoj osvrt na stanje bojišnice na novljanskom ratištu u prosincu 1991. godine.

Osvrt na stanje bojišnice na novljanskom ratištu u prosincu 91. godine

Položaj 65.samb na Novskom i Kričkom brdu

NEPRIJATELJSKO TOPNIŠTVO I IZNENADNI UPADI ODNOSE PRVE ŽRTVE

Neprijatelj je od prvog dolaska postrojbi na položaje Kričkog i Novljanskog brda provodio taktiku iznenadnih i neselektivnih granatiranja po cijeloj liniji obrane. Zbog toga je bila usporena svaka aktivnost na zadacima ukopavanja i zaštite. Zvuci motorki, lopata i krampova, s kojima se pokušavalo učiniti nešto u zaleđenoj zemlji i iznad nje, još bolje su otkrivali položaje, ali i grupirali ciljeve. U dnevnom rasporedu, koji je bio ubitačan, ali je zagrijavao, izvodili su se radovi, čuvala se straža i pokušavalo uhvatiti malo sna. Upravo tu ubrzanost, ali i neiskustvo u sumi, neprijatelj je iskoristio 10.12 1991. oko 13 sati. U zonu odgovornosti 1. satnije iznenada je upala grupa četnika. Napad na položaje 2. voda i zapovjedništva satnije u kratkom je okršaju brzo neutraliziran, a neprijatelj je uz gubitke natjeran na uzmicanje. Nažalost, i tri naša bojovnika ranjena su u tom napadu. Zapovjednik 2. voda Zeljko Siletić i bojovnici Đuro Brkanić i Milan Dundović hitno su prevezeni u sanitet u Novsku, a odatle u bolnicu u Kutinu. Nakon toga, u raspored 1. satnije između 1.i 2. voda uveden je Izviđačko diverzantski vod pod zapovjedništvom Slavka Grbavca Jare, čiji je zadatak, uz ojačanje obrane, bio izviđanje i djelovanje po neprijateljskim položajima.

Dio Izvidnodiverzanstskog voda na položaju na Kričkim brdima 1991. godine. Slijeva: Zoran Baričević, Dražen Šipuljak, Željko Ivanić, zapovjednik 65. samb Matija Pavlović, Slavko Grbavac Jaro i Vlado Pavlak. Čuči: Emil Kovačić Đimi

Sada smo znali, a glas se pronio svim položajima, što možemo očekivati od neprijatelja. Već sljedećeg dana neprijatelj vrši istovremeni jaki napad na položaje prvog i drugog voda 2. satnije prilikom kojih nije bilo gubitaka na strani branitelja. Sljedeći napad na 2. vod 2. satnije sa pridodanim poslugama strojničara odjeljenja za potporu pod zapovjedništvom Zorana Babića započeo je u ranim jutarnjim satima 14.12.1991. iz pravca sela Rajčića i trajao je do kasnog poslijepodneva. U tijeku napada neprijatelj je koristio Zolje 22, tromblonske mine i velike količine pješačkog streljiva. Međutim, s dobro utvrđenih položaja branitelji su žestoko uzvratili. U višesatnoj borbi mitraljeske su posluge odjeljenja za podršku, zajedno s drugim braniteljima zasule neprijatelja vatrom koja je promijenila izgled okolice. Tijekom borbe morala se vršiti dodatna dostava streljiva. U predvečerje se iz pravca Rajčića začulo brujanje tenkovskih motora. Na položaje su morali izići i tenkovi 1. brigade stacionirani na položajima 2. satnije 65. samb koji su do tada mirovali. Sve je završilo paničnim bijegom neprijatelja, koji je sa sobom izvlačio ranjene. Na poprištu neprijatelj je ostavio veliku količinu oružja, streljiva i druge opreme te tijelo jednoga svoga poginulog pripadnika po čijim oznakama je prepoznatljiva pripadnost paravojnoj postrojbi “Belih orlova” koje je slijedećeg dana prebačeno u Novsku. Zbog izuzetno dobrog snalaženja u presudnim trenucima obrane položaja, zapovjednik 1. odjeljenja 1/2 Gordan Gecan postavljen je za zapovjednika 2. voda, a njegov prethodnik Josip Kušec upućen je na novu dužnost u Centar za obuku Lipovica.

 
KAKO ORGANIZIRATI ZIVOT POSTROJBE U SUMI BEZ OBJEKATA?

Vezisti na zadatku izrade zemunice na Novljanskom brdu na položaju 1. satnije, prosinac 1991. Slijeva: Dražen Kovač, Ivan Bočki, Ivica Medved – Medo, Mladen Sunjog – Supsi i Tonko Turk okrenut ledima

Potrebno je konstatirati da je razmještaj 65. samb. ZNG-a na području Kričkih brda bio znatno nepovoljniji u odnosu na druge postrojbe ZNGa. Zaposjednuti položaji nalazili su se na potpuno nenastanjenom području bez čvrstih objekata, teško prohodnom šumskom terenu s lošim komunikacijama šumskih puteva, bez alternativnih pravaca za dopremu ili moguću evakuaciju. Rekli bismo jednostavnim rječnikom da je položaj odgovarao zadatku: obrana bez mogućnosti povlačenja. U takvim uvjetima glavni problem braniteljima bio je kako u zaleđenoj zemlji izgraditi zemunice za siguran odmor bojovnika, stojeće rovove za branitelje, otporne točke i komunikacije između obrambenih položaja, i druge objekte, te kako sve to natkriti i zaštiti se od gelera koji su zasipali položaje rasprskavanjem artiljerijskih granata u krošnjama stabala duž cijele linije obrane.

Izrada zemunica na Kričkom brdu na položaju 2. satnije, prosinac 1991

Ništa manje bitno nije bilo ni pitanje kako zaštititi prve linije od iznenadnih napada četnika inženjerijskim osiguranjem. (U dokumentima šumskog gospodarstva “Josip Kozarac” Novska, zarobljenim u Lovskoj saznali smo da su od 23 šumara 22 srpske nacionalnosti. Ako su sada na suprotnoj strani, neprijatelj ima vodiče koji šumu poznaju kao svoj džep.)

Bilo je također evidentno da su veličine teritorija zaposjedanja satnija bile iznad mogućnosti njihovih ljudskih potencijala. Trebala je dopuna, a između postrojbi na terenu i zapovjedništva bila je potrebna sigurna veza, da bi se upozorenja i zapovijedi mogle brzo prenositi. Osim toga bilo je očito da postrojba ne raspolaže kvalitetnim vozilima za opskrbu u ovakvim uvjetima, a također ni satnije i samostalni vodovi za brzu komunikaciju s Novskom. Isto take sanitet je trebalo približiti položajima satnija i samostalnih vodova. Sve to zahtijevala je situacija na prvoj crti obrane.

Utvrđivanje položaja 1. satnije, prosinac 1991.

Kao i uvijek u vojsci, “najprije smo čekali da bi zurili, a sada zurimo da bismo spokojnije mogli čekati”. Trebalo je riješiti i niz drugih životnih pitanja. Od redovne opskrbe hranom, koja je za 2. satniju stigla tek treći dan, opskrbe vodom za piće, deka, tople odjeće i obuće, peči, najlona, čavala itd. Jedino čega je bilo u izobilju bio je ogrjev. Samo ga je još trebalo ispiliti. I to sto tise. A za higijenske uvjete života trebalo je iskopati i urediti sanitarna mjesta usred šume za svaku postrojbu od razine desetine. U ovakvim uvjetima strah od zaraze gori je od ičega drugog. Postrojbu ništa ne može tako desetkovati kao zaraza ili bolest. Sa svim tim zahtjevima, zapovjednici postrojbi s prve crte spuštali su se svakodnevno u zapovjedništvo 65. bojne. Pritisak je bio velik na svima. Treće noći, temperatura je pala na gotovo 23 ispod nule(-23°C). Možda pjesnički zvuci kad se kaže da “suma i noć imaju svoju moć”. No, na žalost, to je bila okrutna stvarnost za vise od tristopedeset naših branitelja, koji su zajedno sa suborcima iz drugih postrojbi stajali kao posljednja prepreka između srbočetnika i Novske. Svaki korak nepažnje, nesmotrenosti ili straha skupo je plaćen. Osjetile su to sve postrojbe, I to nažalost, brojem žrtava – ne samo od neprijateljskih metaka i granata, već i zbog ozljeđivanja, samoranjavanja i psihičkih trauma.

VEZISTI SPAJAJU POSTROJBE

Organizacija života, izgradnja zaštitnih objekata i spajanje obrambenih linija, uz međusobno povjerenje, najbolji su način da ovladate tom “moći” prije nego sto ona ovlada vama.

Veza prilikom intervencije na položaju. Josip Pisnjak Pipica, Dražen Kovač, Mladen Sunjog Supsi, Stjepan Presnec Maka, Ivica Medved Medo i Nikola Orsanić.

Dolazak SKIP-a 23 iz RO Ivakop sa rukovatelj Ivanom Petrovićem, na bojišnicu bio je spas za branitelje. Ono sto nisu mogle ruke, mogao je stroj. Dobar potez zapovjedništva.

Uskoro su izgrađene prve zemunice, ukopane duboko u zemlju i natkrivene slojevima najlona, drvenim gredama i balvanima, zemljom i granjem. Daleko je jos bilo stvaranje koliko toliko prihvatljivih životnih uvjeta u njima, još dalje potpuno uređenje položaja i komunikacija medu njima, ali ipak: krenulo je. Jedan dio bojovnika sada se mogao na relativno sigurnim mjestima odmoriti. A to je puno značilo u svakom pogledu. Uslijedile su aktivnosti desetine veze pod zapovjedništvom Josipa Pisnjaka – Pipice, kojima je trebalo osigurati komunikaciju između i unutar postrojbi na crti obrane, i komunikaciju postrojbi sa zapovjedništvom u Novskoj. Simpleksna veza stanicama za međusobno komuniciranje i prenošenje signala repetitorom koji je skriven iznad položaja 2. satnije pokazala se ubrzo kao nedostatno rješenje. Neprijatelj je imao sredstva za praćenje i ometanje takvih mreža, pa je ovo rješenje bilo nesigurno. Osim toga, neprijatelj je vrlo brzo uočio rad posredstvom repetitora i nastojao ga je locirati i uništiti. To mu, istina, nikada nije uspjelo, ali za potrebe postrojbi na liniji obrane bila je potrebna sigurna i stalna veza. Jedino rješenje u takvim uvjetima bilo je povezivanje postrojbi telefonskom vezom. U opisanim uvjetima bio je to opasan i zahtjevan zadatak. Vezisti su ga uspješno i bez gubitaka obavili. Sada su na položajima postojala dva sustava veza. Da se problem komunikacije medu postrojbama svede na sto je moguće manju mjeru, u desetini veze obučeni su vezisti i raspoređeni u sastav satnija i samostalnih vodova. Njihova uloga u održavanju veze medu postrojbama bit će itekako značajna, jer je gotovo svakog dana pod udarima neprijateljskih granata dolazilo do presijecanja kabela. Tada bi nastupali vezisti, koji su morali izići na teren, pronaći mjesto gdje je veza prekinuta i sanirati kvar. S brojem zemunica i otpornih točaka, mreža veze svakim je danom bila sve razgranatija. U svim situacijama u pomoć su priskakali i vezisti iz centra veze u Novskoj koji su svakodnevno na položaje dovozili pune baterije, zamjenjivali neispravne uređaje i donosili vijesti s Otoka Ivanića.

LOGISTIČKA POTPORA

Situacija na prvo] crti nije dopuštala ni trenutke odmora svima onima koji su bili zaduženi za opskrbu hrane, streljiva, građevinskog materijala, sve vrste opreme i prijevoza na položaje branitelja. Za to je bio zadužen logistički sustav 65. bojne, na čijem je čelu bio pomoćnik zapovjednika za logistiku, Zdravko Mužević. Logistički sustav činile su tehnička služba pod vodstvom Zdravka Serdara, prometna služba za prijevoz bojovnika i materijalno -t ehničkih sredstava pod vodstvom Dražena Bastalića, intendantska služba – opskrba namirnicama pod vodstvom Borisa Oreškovića i priprema hrane i suhih obroka pod vodstvom Željka Bobinca. Od prvog dana formiranja bojne, logistika se ustrojbeno i organizacijski pripremala za ovu zadaću. Izvori za logističku potporu bojne u ovoj fazi, kao i onim ranijim fazama, najvećim su dijelom bili organizirani preko Kriznog štaba Općine Ivanić Grad i velikog broja gospodarskih subjekata općine, a manjim dijelom preko logističke uspravnice. U to vrijeme sva vrata gospodarskih subjekata bila su sirom otvorena za bilo ka pomoć, za pružanje logističke potpore ili ispomoć u logističkoj potpori. Ali vrijedno je istaknuti da su isto tako razne udruge i građani na sve moguće načine nastojali pomoći, prikupiti ili proizvesti sve ono sto se tražilo, ili su mislili da je potrebno njihovim braniteljima na Kričkim brdima. Nakon zaposjedanja položaja; logistika je 10.12.1991. osigurala prvi topli obrok za bojovnike na položajima satnija i samostalnih vodova, pri čemu su njeni pripadnici iskusili i prvo borbeno djelovanje neprijatelja na položajima 2. voda 1. satnije i odmah sudjelovali u zbrinjavanju i prijevozu troje ranjenih do saniteta u Novskoj. U satnijama na prvoj crti bojišta ustrojene su satnijske logističke sekcije o kojima brinu satnijski starješine ili logistički dočasnici, koji su zajedno zapovjedništvima postrojbi na terenu osiguravali i čuvali pričuve streljiva, suhih obroka i drugih sredstava. Damir Hatadi-Hađo za 1/65, Ivan Marenić za 2/65 i Miljenko Trut za 3/65 preuzeli su od 11.12.1991. dostavu toplih obroka i materijalno-tehničkih sredstava za satnije i postrojbe u njihovom razmještaju, od logističke baze do borbenih položaja. Dostava je vršena TAM-ićima koie su vozili Zvonko Kveštak, Tihomir Montag i Branko Lisec.

Logistička baza na novljanskom jezeru

Od tada, pa tijekom svih sljedećih mjeseci, bez obzira na udaljenost, klimatske uvjete i borbena djelovanja neprijatelja, osigurana je cjelokupna prehrana bojovnika na prvoj crti bojišnice, s jednim toplini obrokom, dva suha obroka i jednim dopunskim obrokom te namirnicama za topile napitke i potrebnom pričuvom cjelodnevnih suhih obroka. Za spomenute tople napitke nedostajali su voda i kuhala. No i oni su, zahvaljujući logističkoj potpori Otoka Ivanića, počeli pristizati na bojišnicu. Željezne peći domaće konstrukcije, od materijala iz INA-Naftaplina, izrađene u pogonu TMPK, raspoređivane su po zemunicama kako su se završavale. U kanistrima iz Ivanićplasta dovožena je pitka voda, koju su bojovnici tek sada, kad su došle peci, mogli okusiti i u tekućem stanju. Termos posude za hranu s Etana osiguravale su da, unatoč hladnoći, topli obroci na bojišnicu dođu zaista topli. Iz Trgovine Križ i drugih privatnih i društvenih firmi dostavljan je građevinski materijal, stizale su namirnice, suhomesnati proizvodi i napici, a od naših dragih sugrađana zimske vunene čarape, veste, kape, rukavice i bezbrojne dobre želje, molitve i nade u sretan povratak. Uz molitve iz crkvenih središta stizale su posvećene krunice, sastavni dio opreme za svakog branitelja. Upravo ta situacija na terenu uvjetovala je potrebu ustroja logističke postaje bojne bliže položajima branitelja. Tako je 12.12.1991. godine na umjetnom jezeru kod Novske, koje je konfiguracijom terena zaštićeno od neprijateljske artiljerijske vatre, u skladu s kapacitetom teritorija smještena prometna desetina i sva vozila bojne koja nisu bila u postrojbama, kao i desetine za održavanje i dio opskrbne desetine. Na “Jezeru” su također prikupljane donacije dostavljane iz Kriznog štaba i od građana Otoka Ivanića te pripreman dio toplih napitaka koji su distribuirani pod budnim okom Ivana Vrbana do satnija i samostalnih vodova na prvoj crti bojišta.

NAJTEŽI GUBICIU PRVOM TJEDNU NA KRIČKAMA

Sanitet na položajima. dr. Refet Đemaili  i Željko Bartolić.

Rad na utvrđivanju položaja, unatoč znatnim poboljšanjima, bio je mukotrpan i opasan posao. Trebalo je nekoliko dana da se postrojbe ukopaju, pa da se krene na uređenje pojedinačnih streljačkih zaklona s rovovima i pokrovima, kao i na uređenje zaklona duž komunikacijskih ruta unutar svake postrojbe. S obzirom da je, osim svakodnevnih topničkih napada, neprijatelj poduzimao i pješadijske napade na raznim točkama obrane, snage branitelja bile su napregnute do krajnjih granica ljudskih mogućnosti. Umor i neispavanost te okruženje u kojem su se našli bojovnici, bili su strasan teret. Zbog toga i ne čudi da postrojba u tih prvih tjedan dana trpi najveće gubitke, odnosno da se sve ozljede, ranjavanja, samoranjavanja i pogibije u prosincu 1991. na Kričkim brdima događaju od 10 -17 .12.1991. godine. Toliko je trebalo da se stabilizira linija obrane i da se branitelji sažive s bojišnicom na kojoj će ostati sljedećih 8 mjeseci. U tom periodu na položaje 1. satnije, koja se nalazila u sredini rasporeda bojne, dolazi sanitetska ekipa s liječnikom, medicinskim tehničarom i vozačem.

U prvoj postavi bili su dr. Refet Đemaili, Rajko Gračan i Darko Papić. Drugi dio saniteta nalazio se u Novskoj, gdje je organiziran Stacionar za prihvat ranjenih, povrijeđenih i bolesnih s prve crte bojišta. Svi oni, kojima je propisano liječenje dulje od tri dana, prevoženi su na daljnju obradu u Dom zdravlja Ivanić-Grad. Na taj način prva i stručna liječnička pomoć pružena je odmah na terenu. Nažalost, u tim prvim danima trebat će mnogima. Tijekom 11.12.1991. ozlijeđen je Mario Novaković, ranjeni su, samoranjavanjem, Branko Šenica i od gelera neprijateljske granate Robert Miškec, a potkraj dana, zbog teškog šoka u bolnicu je odveden Milan Svilar. Napadi duž bojišnice uspješno su odbijeni. Međutim, već u noći 11/12.12.1991. godine oko 02,00 sata ujutro na izlasku iz zemunice, na položaju 3. satnije smrtno stradava Josip Tkalčević. Potkraj dana, na položajima 2. satnije prilikom minobacačkog napada ranjen je Damir Đenđes. U skladu s poimanjem broja trinaest, i 13.12.1991. bio je težak dan. Mario Ščukanec ranjen je nepažnjom iz svoje puške, a Dean Bek i Marko Božić ranjeni su u tijeku minobacačkog napada gelerima. Marko Božić zadobio je teške ozljede kralježnice. On je prvi bojovnik 65. bojne koji će od posljedica ranjavanja, kao 100% invalid, život nastaviti u invalidskim kolicima. Nakon toga do 16.12.1991. nije bilo žrtava. A onda crni niz. Pogiba Igor Philips, pripadnik Inžinjerijskog voda, a iz Zagreba stiže vijest da je bojovnik Đuro Brkanić preminuo od rana zadobivenih prilikom ranjavanja 10.12.1991. U neprijateljskom napadu na položaje 2. satnije, koji je uspješno odbijen, ranjeni su Goran Pelesk i Branko Devčić. Slijedećeg dana 17.12.1991. godine prostrelnu ranu zadobiva Tomislav Mirt.

NAJTEŽE JE IZA NAS

Nakon prvih desetak dana crta bojišta se stabilizirala. Ispred obrambenih crta bojišta naši su inžinjerci postavili inžinjerijsko osiguranje položaja. Konkretno, to je značilo razminirati uočene neprijateljske pozicije i postaviti minska polja ispred naših položaja. Svi inženjerski zahvati ucrtani su u karte položaja. Zbog ukupnog osiguranja bojišnice postrojbe su funkcionirale i obavljale svakodnevne zadaće u znatno sigurnijim uvjetima. Dnevni ritam izmjena na dužnosti i odmoru se uskladio. Razina discipline znatno je podignuta, a kretanje izvan zaštićenih prostora svedeno je na minimum. Red i sigurnost produžili su vrijeme odmora.

Promatraći EU na položajima 65. samb-a.

Opskrba svim potrepštinama postala je redovna. Zapovjednici osnovnih postrojbi zadužili su terenska vozila Lada Nive, dobivena od Ina-Naftaplina pa su postali mobilniji u izvršavanju svojih obveza na bojišnici i prema zapovjedništvu u Novskoj. Proradili su sustavi veza, a time i razmjena informacija na razini zapovjedništva o stanju i događanjima na pojedinim dijelovima bojišnice. To je pružalo mogućnost kvalitetnije procjene stanja i poduzimanja adekvatnih mjera. Usklađivale su se vatre po pravcima djelovanja neprijatelja i djelovalo se sinkronizirano. Primjer toga je i djelovanje borbene grupe 1. interventnog voda 1. satnije po neprijateljskoj skupini koju su uočili ispred svojih položaja pripadnici 3. satnije, i njeno brzo neutraliziranje. Ali ono najvažnije svakako je činjenica da su se branitelji saživjeli s prostorom u kojem se nalaze, da ga koriste kao zaklon i ne izlažu se nepotrebnoj pogibelji. Za mnoge situacije više nije potrebna zapovijed. Svatko tko je preživio te prve dane točno zna sto smije a sto ne smije. Sve je sada lakše. U psihološkom smislu velik zamah dala je zapovijed primljena 19.12.1991. iz OG Posavina da se postrojbe pripreme za prihvat naših snaga i za prelazak u napad na pravcu sela Roždanik – Vočarice s ciljem presijecanja neprijateljskih snaga kod Starog Grabovca. lako je pripremnost za napad bila postignuta do 18,00 sati, napad je na veliku žalost, otkazan.

Tekst i slike u cijelosti preuzete iz monografije “Otok Ivanić u ratu“