JUŽNO VOJIŠTE

Dana l6.07.1992. godine, predan je kompletiran popis od 129 dragovoljaca u zapovjedništvo 148. brigade HV-a, stacionirano u Starim hrastovima kod Popovače. Sljedećeg dana dragovoljci 65. samostalne bojne, sada iskusni i prekaljeni ratnici, krenut će na jug Hrvatske, prema 800 kilometara udaljenom ratištu, sigurno najtežem i najzahtjevnijem do sada. Mnoštvo je ljudi, rodbine i prijatelja, došlo tog 17.07.1992. godine na ispraćaj bojovnika.

Došli su i predstavnici općine, predsjednik Skupštine Damir Liska i Izvršnog vijeća Ratko Žabčić. Konvoj od desetak vozila, tri autobusa branitelja s područja otoka Ivanića i duplo više kamiona punih oružja, streljiva i druge opreme krenulo je prema jugu zemlje, kroz teritorij koji u nijednom pogledu nije bio siguran od mogućih neprijateljskih napada. Put koji je trajao 22 sata, kopnom i morem, okončan je drugog dana u tek oslobođenim i od srbočetnika devastiranim Vrtovima sunca, na području Orašca, koji će tijekom sljedećih tjedana biti njihova baza.

Nakon sto je Hrvatska vojska u poznatoj akciji oslobodila dio dubrovačkog zaleđa, zadatak novih postrojbi bio je dostignute položaje zadržati, spriječiti četnike da povrate taj teritorij, stvoriti uvjete za oslobađanje cjelokupnog juga zemlje i na taj način onemogućiti neprijatelja da dalekometnim topništvom tuče Dubrovnik i okolicu.

O tome Matija Pavlović, zapovjednik TG 148 (2), kaže slijedeće: «Do formiranja dragovoljačke satnije od bivših bojovnika 65. samb. doslo je zbog nemogućnosti zapovjedništva 148. brigade HV da sama iz svojih redova osnuje i održi TG (taktičku grupu), postrojbu privremenog sastava jačine jedne bojne za izvršenje ciljanog zadatka. Naime, 148. brigada je već osnovala jednu TG-148 (spominje se ovdje s oznakom (l)) i uputila je na Južno vojište kod Dubrovnika. Međutim, neiskusni i nespremni bojovnici u njenom sastavu nisu izdržali težinu i surovost postavljene im zadaće. Nakon deset dana provedenih na bojištu tražili su zamjenu. Kako se postrojba nalazila na obrambenoj crti u Dubrovačkom zaleđu, koja je od svakog bojovnika zahtijevala izuzetne, a u pojedinim segmentima i nadljudske napore (velika vrućina, gotovo neprohodan teren i novi način ratovanja – gerilski koji su provodili četnici), hitno joj se morala naći zamjena.

Osnovan je TG 148 (2) u ciji sastavu laze i dragovoljci 65. samb. Ivanić Grad». Na ovom mjestu potrebno je naglasiti još i sljedeće: u brojci od 129 dragovoljaca pristiglih u Vrtove sunca, bilo je raznih vojnih specijalnosti, od vozača, sanitetlija, vezista, izvidnika, minobacačlija i drugih, i oni su pridodani već formiranim službama unutar TG 148 (2). Za onaj glavni zadatak – zaposjedanje položaja, obranu i napadna djelovanja, na raspolaganju je ostalo 74 bojovnika, dakle znatno manje od formacijskog broja satnije. Ostali su činili nužnu potporu u okviru svojih specijalnosti.

IZNENAĐENJA U KAMENJARU

Zapovjedništvo satnije, zajedno s izvidničkom skupinom kojom je zapovijedao Goran Lešković, uputilo se odmah po dolasku prema Osojniku, Vlaki i dalje prema položajima koje su držali pripadnici TG-a 148 (l) radi upoznavanja s terenom i markiranja putova jer već sutra ujutro u 03,30 kreće smjena.

Odmor u kamenjaru dubrovačkog zaleda

Zapis u ratnom dnevniku za 18.07.1991. godine bolje od bilo kakovog sjećanjaopisuje prvi susret s bojišnicom: “Do prvog cilja vozili smo se oko 70 minuta, zaustavljani i ispraćeni vojnicima koji su sa sumnjom govorili o sigurnosti puta i područja. Na Isturenom zapovjednom mjestu (dalje IZM) Vlaka donijeli smo radost koju može osjetiti samo vojnik kojem je konačno došla smjena, i tu se upoznali s trenutnom situacijom u čiju objektivnost ćemo još iste večeri posumnjati. Potom smo nastavili prema početnim pravcima, koji vode prema otpornim točkama koje se nalaze na nekih petstotinjak metara visokim čukama (visovima) prema Popovom polju.

Zajedno s izviđačima koji će sutra voditi smjene obilježili smo pravce za kretanje, kako ujutro ne bi bilo pretjeranog zadržavanja i traženja. Zadržali smo se do pred zalazak sunca. U povratku do vozila niotkuda su doletjele dvije obilježavajuće mine. Uslijedila je potom kanonada vrlo preciznih minobacačkih granata. Njihove detonacije u kamenu zvučale su strasnije nego na moslavačkoj ilovači. Od udara granata svuda su letjeli geleri i rasprsnuto i odlomljeno kamenje. Sreća sto svi raspoznajemo onaj zlokobni fijuk i bez posebnih zapovjedi reagiramo pravovremeno. Nitko nije ranjen. Čekamo priliku između dviju kanonada i uskačemo u vozila koja su naši vozači Darko Divić i Željko Brezovečki Brzi pokrenuli kod prvih eksplozija.

Bio je to spektakularan bijeg, dok su mine ispred i oko vozila padale još nekih strašno dugih 500-600 metara do prirodnih kamenih zaklona. Bez zadržavanja produžili smo do Vrtova sunca. Bili smo zatečeni s bezbroj pitanja za koje ćemo tek morati naći odgovore. Naša zapažanja iznijeli smo odmah u izvješću zapovjedniku. Na prvom je mjestu bila sumnja da nam nisu rekli sve što moramo znati, jer imali smo prvi kontakt s neprijateljem kojeg uopće nismo vidjeli. Najvažnije je pitanje: ako naše snage kontroliraju otporne točke, kako su nas četnici locirali i tako brzo i precizno naveli artiljeriju na nas? Sto će biti sutra kad počne smjena i uvođenje naših dečki na položaje koje očito ne kontroliraju snage HV-a ? ” Kažu da se u ratu najbrže ući. Za samo nekoliko minuta naučili smo kako je u kamenjaru kamenje jednako ubojito kao i čelik, te da teren kontroliraju samo oni koji zauzimaju vrhove. Zato je trebalo učiniti najvažnije: odmah se prilagoditi, reorganizirati i utvrditi sto se na terenu zapravo događa.

PRILAGODBA

To je učinjeno iste noći, samo nekoliko sati prije polaska na teren. Za zapovjednika IZM-a ispred TG148 određen je zapovjednik satnije Leo Ordanić. Satnijom će u Vrtovima sunca zapovijedati dozapovjednik satnije Krešimir Zajec, a za logistiku će brinuti Zdravko Forko. Raspoloživi sastav umjesto formacijskih vodova i desetina podijeljen je na borbene grupe od 6 do 7 ljudi kako bismo mogli pokriti ukupan broj položaja i smjena. Zapovjednici vodova i desetina određeni su za zapovijedanje borbenim grupama i položajima po sustavu: jedno brdo, jedan položaj, jedna borbena grupa. Iz skladišta su uzete veće količine ručnih bombi, tromblona i kraće oružje velike vatrene moči, koje se pokazalo najefikasnije u bliskoj borbi u kamenjaru. Zaprimljena je organizacija veze, lozinke, hrana i voda za tri dana, koliko traje jedna smjena.

U 03,30 prije svitanje prva smjena je krenula za Osojnik – Vlaku. Od iskrcavanja iz kamiona oko 05,00 sati slijedilo je uspinjanje kozjim stazama slijedećih 4-6 sati, ovisno o udaljenosti položaja. Na sreću, uspjelo se izbjeći veća okupljanja vojske na jednom mjestu, te brzim razlazom u više pravaca izbjeći mogućnost da postanemo veća meta četnicima. Nakon nekoliko sati uspinjanja počeli su prvi problemi. Za penjanje po prvim, ali vrućim zrakama sunca, gdje temperatura u kamenjaru dostiže i 50 C bili smo preteški i nedovoljno fizički pripremljeni. Borbeni kompleti koje su bojovnici nosili bili su teži od 30 kilograma, a na nekim mjestima penjalo se četveronoške. Ubrzo je došla dilema: s čime nastaviti put. Vojnici su odabrali oružje, streljivo i vodu. Ostale suvišne stvari ostavljali su, s namjerom da se kasnije po njih vrate.

Zapovjednik IZM-a Leo Ordanić na Vlaki

Do podneva prvog dana prva smjena satnije 65. bojne preuzela je od 1. gardijske brigade HV-a sve dogovorene vrhove. Grupe su formirale kružne obrane na vrhovima s dežurnim oružjima, te improvizirale zaklone u kamenjaru na južnim padinama nasuprot Popova polja i Trebinja, odakle su najčešće topništvom tučeni naši položaji. Profunkcionirao je IZM i uspostavljena je kakva-takva međusobna veza. Već idućeg dana naši izviđači i izviđači gardijskih brigade, koji su bili upućeni na borbeno izviđanje terena, potvrdili su naše sumnje nakon prvog kontakta s neprijateljem.

Na većini položaja koje su držali bojovnici iz 148. brigade nisu bili zaposjednuti vrhovi koji su određeni za otporne točke, već su oni uredili otporne točke u podnožju s južne strane brda, ostavivši dominantne kote četnicima, ili prazne. Ta se činjenica skrivala i od nadležnog zapovjedništva. Zbog toga su prvog dana četnici brzo pronašli zapovjednu i izvidničku skupinu i naveli na nju topništvo. Ovo saznanje značilo je samo jedno: gdje nemaš susjeda na vrhovima i optičku vidljivost s njima, nitko nije siguran. Također je uočeno da veza između borbenih jedinica, IZM-a i Zapovjedništva TG 148, nije adekvatna potrebama. Zbog toga je zapovjednik TG 148 (2) odmah uspostavio kontakt s Ivanić-Gradom, te zatražio provjerena sredstva veze i repetitor korišten na Novljanskom ratištu. Nakon nekoliko dana kad je repetitor instaliran, komunikacija je postala puno bolja. Sanitet je smješten uz IZM, bliže borbenim položajima, a Siniša Pavković i Branko Željeznjak su tijekom noći, kad nije bilo aktivnosti, uz redovno dežurstvo dežurali i kao vezisti na IZM-u, jer na tu dužnost, unatoč zahtjevima, nije došao nitko.

TEŠKO RATIŠTE ODNOSI PRVE ŽRTVE

Spoznaja da ne kontroliramo sve vrhove na dostignutoj bojišnici ubrzo je promijenilo cijelu bojišnicu. Situaciju je još dodatno otežalo napuštanje položaja od strane dijela pripadnika 148. brigade, odnosno dijela bojne u sastavu TG 148 (l), čime su naši položaji postali opasno ranjivi. Trebalo je onemogućiti neprijatelja u njegovim brojnim iznenadnim napadima, na koje je kretao iz skrovitih spilja, u kojima se prikrivao i opskrbljivao hranom i pićem, uz topničku potporu iz pravca Trebinja. Kompletno naoružanje postrojbe, čiji su pripadnici napustili položaje, dodijeljeno je satniji iz Ivanić Grada. Dežurna oružja na visovima otpornih točaka sada ostaju na položajima, a smjene će biti rasterećenije. Preko IZM-a poćele su ulaziti nove postrojbe gardijskih brigada.

IZM koordinira aktivnosti postrojbi na otpornim točkama, te onih koje se kreću između njih, da ne dođe do međusobnog sukoba. No, samovoljno i nenajavljeno napuštanje položaja u svakoj je, pa i ovoj situaciji, značilo ostaviti svoje suborce u pogibeljnim uvjetima. To se i dogodilo. Zapovjednik IZM tražio je od Zapovjedništva TG 148 (2) da se na IZM dovede postrojba za brzu intervenciju i pomoć borbenim grupama na položajima u slučaju napada na njih. Ojačana desetina, kao interventna postrojba od 13 bojovnika sa zapovjednikom poručnikom Alojzom Forintašem, bivšim zapovjednikom 6/65 samb. nije razmještena na IZM, ali je na terenu upotrijebljena prvi put 22.07.1992. godine, za fizičko osiguranje smjene bojovnika na otpornoj točki «Osman», jednoj od najudaljenijih i najugroženijih.

U to vrijeme na navedenom položaju bili su pripadnici već ukinute 83. sb. iz Zagreba, iz sastava TG 148 (l), već četvrti dan bez zamjene i gotovo bez rezervi hrane, vode i streljiva, budući da oni, koji su ih trebali zamijeniti, nisu došli na zamjenu. Interventna desetina dobila je u Vrtovima sunca zapovijed da tijekom dana, kada se u pravilu ne vrše smjene, privremeno zamjeni iscrpljenu grupu i zaposjedne navedenu otpornu točku.

Desetina je dobila i vodiče iz postrojbe čije je pripadnike trebalo zamijeniti. O događajima koji slijede poručnik Forintaš piše sljedeće: “U toku hodnje susrećemo bojovnike koji su trebali biti na otpornoj točki «Osman». Isti su napustili svoje položaje i u dosta jadnom stanju zbog dehidriranosti doslovno vukli jedan drugoga prema IZM-u Vlaka. O tome smo izvjestili IZM te zatražili da im se osigura vozilo kad iziđu na cestu. Desetina je nastavila put do točke «Tri hrasta» koja je označavala i završetak relativno sigurne zone pod kontrolom HV-a. (…) Po dolasku do mjesta gdje počinje uspon prema otpornoj točki “Osman” morao sam odlučiti između dva puta. Odlučio sam se za onaj istočniji jer sam pretpostavljao da su četnici već mogli ući u selo te uočiti naše kretanje. Desetinu sam podijelio u dvije grupe. (…) Prilikom izlaska na otvoreni prostor po nama je otvorena snajperska i pješačka vatra.”

U žestokom sukobu koji je uslijedio smrtno su stradali Dražen Marković i Zoran Baričević, a lakse je ranjen Miljenko Špoljarec. Da bi spriječili izvlačenje desetine i poginulih bojovnika, četnici su desetinu zasuli snažnom minobacačkom vatrom. Sa susjednih visova koje su držali pripadnici FTV-a uočeno je sto se događa, te su topnicima dojavljene približno točne koordinate četničkih položaja, po kojima je ispaljen cijeli plotun iz višecjevnog bacača raketa «Grad». Pod okriljem mraka dio desetine se preko IZM-a uspio prebaciti do Vrtova sunca. Sa sobom su donijeli i odbačenu kartu pozicija HV-a kodnog naziva «Srna» koja je još uvijek bila u upotrebi.

Zapovjednik TG 148(2) tijekom noći počeo je tražiti dragovoljce za akciju izvlačenja poginulih boraca i traženje nestalih. Za taj zadatak javilo se 13 dragovoljaca, većinom pripadnika satnije 65. samb iz Ivanić Grada. Ujutro, bez suvišne opreme, svjesni opasnosti i zamki koje im neprijatelj priprema, krenuli su u akciju izvlačenja. Osim osobnog naoružanja, ponijeli su dvoja nosila te minobacač 60 mm s dva sanduka mina. S grupom, koju je predvodio Matija Pavlovic, krenuo je i medicinski tehničar Siniša Pavković sa svojom opremom.

Nakon dolaska na IZM i kratkog dogovora, grupa se vozilom prebacila jedan dio puta, a potom nastavila pješice. Tijekom kretanja susreli su dva bojovnika iz sastava interventne desetine koji su se jučer, prilikom četničke minobacačke vatre, a potom i raketiranja našeg topništva, sklonili u jednu malu spilju i odvojili od glavnine. lako premoreni i ošamućeni, sami su nastavili put prema IZM-u. Došavši neopaženo do platoa na kojem se jučer odigrao krvavi sukob, grupa je prema razrađenom planu započela akciju izvlačenja. Iznenađenje je omogućilo brzo izvlačenje poginulih, a potom i cijele grupe, uz istodobnu snažnu potporu topništva HV-a, koja je prethodno dogovorena. Tijela poginulih odvezena su najprije u Split, a potom u Ivanić Grad. IZM poslije toga nikad nije dobio interventnu postrojbu.

VISOVI U PLAMENU

Borbena grupa prije polaskana prvu crtu

Sada je sav teret održanja položaja i zaposjednutih linija na ovom dijelu ratišta pao na leda pripadnika 65. samb. Ivanić – Grad. Tu treba naglasiti da je jedan dio časnika i dočasnika iz bojne 148. brigade ostao s nama i da su se oni na prijedlog njihovog pomoćnika za IPD satnika Dinka Čuture uključili u borbena djelovanja pri zaposjedanju otpornih točaka i osiguranju IZM-a kao obični bojovnici. Zbog odbačene karte pozicija HV-a, koju su u brdima pronašli naši bojovnici, a koja je još uvijek bila u upotrebi hitno se prišlo izradi nove karte, kao i drugih elemenata tajnosti koji će se koristiti u daljnjim aktivnostima.

Bilo je to vrlo važno, jer će uskoro započeti akcije u kojima će gardijske brigade s ostalim postrojbama pokušati odbaciti četnike prema Popovu polju i ovladavati svim položajima na tom pravcu. To će našu krnju satniju još vise opteretiti, u situaciji koja je i ovako teška. Topnički napadi i prepadi na naše položaje su učestali. Ono malo makije koja je izrasla na visovima otpornih točaka i koja je mogla štititi od paklenih vrućina u eksplozijama, potpuno je izgorjela. Ne samo da moraju braniti svoje položaje od četnika, naši ih bojovnici moraju i gasiti, bez vode i tehnike, samo odjećom i dekama, a oružje, streljivo i opremu prebacivati i spasavati, kako ih ne bi uništile eksplozije i vatra.

Za veće napade neprijatelja, kada su četnici pokušali prodore na našim linijama i osvajanje manjih naselja na komunikacijskim pravcima, IZM je za pomoć tražio naše topništvo. Bojovnici na visovima navodili su i korigirali vatru.

Borbena grupa prije polaska na prvu crtu

U pomoć su na teren izlazili i naši minobacačlije, koje je vodio Tihomir /Antuna/ Kovač. Brzom i preciznom vatrom zaustavljali su napredovanje četnika i tjerali ih na bijeg. Dana 26.07.1992. četnici su izvršili napad na otpornoj točki «Lopoč». Tom prilikom, nakon višesatne borbe, od posljedica udara ispaljene «Zolje» ranjen je zapovjednik otporne točke Ivan Mance. S teškim ozljedama desne noge, šake, pluća i jetara, uspio je odbiti napad i dovesti pomoć svojim suborcima.

S položaja su ga ranjenog izvlačili punih osam sati do sanitetskog vozila, kojim je najprije otpremljen u Neum, a potom u Split. Osim stalne neprijateljske vatre, četničkih upada, sunca i vrućine, bojovnici su na terenu bili izloženi još jednoj opasnosti. Žutim muhama. Kako smo čuli, one se skupljaju na lešinama životinja, kojih je na okolnim terenima od granata i metaka bilo poubijano na stotine. Posljedice njihovih ugriza bili su bolni žuti vodenasti plikovi. Sanitet je imao pune ruke posla u saniranju posljedica, a pojedini bojovnici trpjeli su od povišene temperature. Na + 50 C.

NAPOKON PRELAZIMO U NAPAD

Naši VBR-i ispaljuju plotun po neprijateljskim položajima

Sljedećih dana započele su akcije, koje svakom bojovniku pomažu da sve teškoće lakše podnosi. Duž cijele bojišnice naše su snage prešle u napad. Preko IZM-a, i s drugim IZM-ovima koji su se redovno javljali na Vlaku kodnog naziva 01, koordinirale su se aktivnosti, ulasci i izlasci postrojbi koje su sudjelovale u akcijama. Teško je opisati kako je bilo, za promjenu, ugodno slušati zvuk raketnih motora s naših VBR-a 26 koji svoj eksplozivni teret nose neprijatelju, čuti tutnjavu njihovih udara po onima koji su do jučer tukli Dubrovnik i druge hrvatske ciljeve, tjerajući na tisuće obitelji u progonstva. Bila je to glazba za naše usi. lako već izmoreni dosadašnjim tempom u nepodnošljivim vremenskim uvjetima, dobili smo novu snagu, novi vjetar u leđa.

Uz pomoć topništva i VBR-a, gardijske postrojbe zauzimale su visove na pravcu prema Popovu polju, a potom bi druge postrojbe utvrđivale otporne točke i branile ih u slučaju četničkog protuudara, koji su snagom i brojnošću, napredovanjem naših snaga, jenjavali. Zbog većeg prometa na IZM-u tijekom dana bilo je puno posla, a brige ugodnije, osim u slučajevima kad bi se na krilima dobrog vjetra naši dečki na terenu «zaigrali». Tako je npr. borbena grupa Krunoslava Mrkocija Cige, koja je imala zadatak osigurati položaj kojeg su gardisti l.A brigade «Tigrovi» trebali osvojiti, umjesto zaposjedanja, produžila s «Tigrovima» u akciji čišćenja i zauzimanja novih položaja, sto nije bilo planirano.

U prebacivanju s brda na brdo, IZM je izgubio vezu s Mrkocijevom grupom i «Tigrovima». Zapovjedništvo je poslalo operativnog časnika Veljka Vičevića da pronađe borbenu grupu i vrati je na dogovoreno mjesto. Vičević nije našao grupu, ali je zato, promašivši put, medu prvima zagazio u prašinu Popova polja, a to je značilo da smo gotovo pred ciljem. U sumrak vratila se i izgubljena grupa, ali s ratnim plijenom: pršutima, vinom i janjcima koje su podijelili s «Tigrovima». Za njih je to bio dokaz da se bez problema mogu nositi s gardistima, a za one koji su organizirali potragu, čekali i tražili «nestale» razlog za još pokoju sijedu.

Nije bilo samo potrage za našim zaigranim i od straha oslobođenim dečkima. Tražilo se i «zaigrane» psihologe, koji su dobili zadatak od Zapovjedništva južnog vojišta da se kreću u postrojbama, slušaju i sa zapovjednicima rješavaju probleme koji nastaju na tako zahtjevnim terenima. Tog dana naša gospođa psiholog nenajavljeno je krenula s izviđačima na hodnju ispred prve crte bojišta. Zapovjedništvo TG tražilo je od IZM-a da se gospođa psiholog odmah nađe i vrati u Vrtove sunca. Gospođa je nađena, ali se vratila puno kasnije, zajedno s izviđačima, koji su od zapovjednika dobili zasluženu «porciju», ali su zato od gospođe psiholog, koja je željela smiriti situaciju, dobili pismenu pohvalu, kao i zapovjednik. Umjesto apaurina.

Kopija zahvale

POVRATAK I POHVALA BOJOVNICIMA

Postrojbe su već bile na visovima uz Popovo polje, a naša misija na Južnom vojištu bližila se kraju. Smjena je trebala doći 04.08.1992. godine. Na izričitu molbu generala Bobetka da satnija 65. sb. Ivanić Grad ostane još dva dana nakon smjene, kao pričuva zapovjedništva Južnog bojišta, postrojba je ostala tamo do 06.08.1992. Na taj način svi su dobili priliku da se konačno okupaju u moru.

Zapovijed za pohvalu satnije 65. samb, koju je potpisao zapovjednik Južnog bojišta general zbora Janko Bobetko

Nakon zaposjedanja svih položaja TG-144 i njihovog osiguranja, Zapovjedništvo Južnog bojišta dalo je suglasnost da naša postrojba napusti Vrtove sunca. U poslijepodnevnim satima 06.08.1992. konvoj je krenuo za Ivanić Grad. U Splitu mu se pridružio ranjeni, ali već dosta oporavljeni Ivan Mance. U svoj grad i općinu bojovnici su stigli 07.08.1992, točno na svečanost obilježavanja prve godišnjice osnutka 65. samb Ivanić-Grad. Na svečnosti je pročitana Zapovijed za pohvalu satnije 65. bojne, koju je potpisao Zapovjednik Juznog bojišta, general zbora Janko Bobetko. Svi su bili ponosni sto je general Bobetko naš doprinos uočio i istaknuo upravo onim redoslijedom kako se postrojba isticala: zalaganjem, hrabrošću te samoodricanjem, da bi u nemogućim uvjetima i situacijama uz nadljudske napore održala stabilnost opisanog dijela bojišta. Posebnu pohvalu zaslužuju zapovjednici borbenih grupa koji su u iznimno teškim uvjetima, zajedno sa svojim vojnicima, uspjeli obraniti zaposjednute položaje i sudjelovati u borbenim operacijama u kojima je neprijatelj odbačen do Popovog polja. To su: Damir Hatadi Hađo, Želimir Celinić, Zvonko Pantić, Vlado Ahec, Krunoslav Mrkoci, Ivan Mance, Vlado Tepeš, Željko Brezovečki Brzi, Goran Pelesk, Željko Mučić, Davor Sočan, Božidar Pendelić, Ivica Đuras.

Tekst i slike u cijelosti preuzete iz monografije “Otok Ivanić u ratu“