Prvi interventni vod u operaciji “Orkan 91”

9 veljače. 2020 | Objavljeno u:

Odlazak iz sela Obedišće

Na osnovu zapovijedi od 16.11.1991. zapovjednik 1. satnije Leo Ordanić sa interventnim vodom 1. satnije kojim zapovijeda Krešimir Zajec, upućen je u područje Lipovljana, gdje će se predpočiniti 56. samb. ZNG Kutina. lako je zapovjednik 65. samb Matija Pavlović, dopunom zapovijedi “odredio da por. Leo Ordanić kao predstavnik 65. bat. ZNG preuzme zapovjedništvo svih jedinica razmještenih u rejonu Novska iz sastava 65. bat. ZNG” ništa nije moglo umanjiti nezadovoljstvo činjenicom da će 1. satnija do daljnjeg biti razbacana na tri lokacije, jer su već 3.11.1991. godine dijelovi 2. voda pod zapovjedništvom Branka Leša, upućeni na osiguranje objekata i zapovjedništva OG Posavina u Lipovljanima.
Treći vod kojim zapovijeda Darko Bertović i dijelovi drugog voda s Zeljkom Siletićem, svi sada pod zapovjedništvom zamjenika zapovjednika 1. satnije Tihomira Presneca ostali su na utvrđenim položajima na rijeci Cesmi. Bio je to loš način za ponovno uključivanje u borbena djelovanja, ali je za većinu ipak bio bolji od čekanja. Prvi vod u noći 16.11.1991. vlastitim se prijevozom s tri kamiona prebacio u Lipovljane. Stigli su tamo po gustoj magli negdje iza ponoći. Na straži su bili dečki iz drugog voda.
S obzirom da nije bio najavljen noćni dolazak nijedne postrojbe, to je mogla biti nesretna okolnost. Tko zna sto se tu sve moglo dogoditi, jer ovlasti onih na straži bile su potpuno jasne, u slučaju da oni koji dolaze nenajavljeni u noći ne znaju lozinku. A prvi vod nije imao lozinku i nije bio najavljen. Na sreću, kad je vod na ulazu zaustavljen, unatoč noći i magli, dečki su se glasovno, i po oznakama na vozilima, ipak raspoznali. Vod je na zatečenoj liniji razmješten u zaklone, a zapovjednik satnije doveden u Zapovjedništvo.
Nakon nekoliko obavljenih telefonskih razgovora usred noći, dežurni u Zapovjedništvu OG Posavina upućuje prvi vod na Gojlo.
Slijedi putovanje, za većinu nepoznatim moslavačkim stazama, koje su se u noći i magli činile još manje poznatim. Samo zahvaljujući bojovnicima koji su kao djelatnici INA-e radili na tim radilištima, kao sto je bio nas vozač TAM-ića Zlatko Fabijanić, prvi je vod poslije 02,00 sata 17.11.1991. sretno stigao na Gojlo. Slijedilo je drugo iznenađenje. Ni oni nisu znali za dolazak tridesetak hrvatskih branitelja iz 65. samb. ZNG. Improvizirali su nočni smještaj.
Na sreću, to je bilo sve sto je dečkima iz 1. voda u tom trenutku trebalo. Kroz sljedeća tri tjedna 1. interventni vod 1. satnije obavljao je zadatke u sastavu kutinske postrojbe. S prvim vodom ostaje i zapovjednik 1. satnije, Leo Ordanić.

Zapovijedi i dopune zapovijedi za odlazak 1. interventnog vcda u Lipovljane

 OSLOBOĐENA LOVSKA

Oslobadjanje Lovske

Oslobadjanje Lovske

Stjepan Jagodić, Krešimir Zajec, Zdravko Forko, Ljubo Gašpar i Stanko Magić

Nakon jednodnevnog odmora, 1 . interventni vod je zajedno s dragovoljcima 1. satnije 56. samb. ZNG, bio upućen na zadatak oslobađanje Lovske. Nažalost, sudjelovanje dragovoljaca iz 1/1 65. samb. ZNG bit će tog dana pripisano drugim postrojbama i grupama. Tekst koji slijedi ispravak je nepravde učinjene nespominjanjem uloge 1. voda 1. satnije 65. samb. ZNG-a u ovoj operaciji, kao i cjelini njena sudjelovanja u akcijama na zapadnoslavonskom ratištu u okviru operacije «Orkan 91”

Bio je to treći pokušaj hrvatskih postrojbi da osvoje ovo četničko uporište u kojem je bila stacionirana i satnija JNA iz Smedereva. Dan, koji će postati poznat po Vukovarskoj Golgoti, donijet će još jednu prekretnicu na zapadnoslavonskom ratištu. U napadu koji je otpočeo u jutarnjim satima 18.1 1.1991. godine, kratkom, ali preciznom topničkom pripremom, hrvatski su se branitelji uspjeli ukliniti s lijeve i desne strane prometnice ovog dobro branjenoga i utvrđenoga srbočetničkog uporišta.
Ivanićki vod napredovao je desnom, a kutinska satnija lijevom stranom sela.

Gojlo 20.11. 1991. Masni krapi u slavljeničkom raspoloženju nakon povratka iz akcije oslobađanja Lovske u listopadu 1991. godine. Stoje slijeva: Ivo Dijanić, Matija Pavlovć, Leo Ordanić, Darko Poljak, Radovan Caga, Ljubo Gašpar, Dražen Deželić, Krešimir Zajec, Mario Laušin, Damir Kelin, Stanko Magić, Rudolf Pugar, Dražen Jareš, Čuče: Vladimir Gajski, Darko Bošnjak, Zdravko Forko, Drago Lukač, Đuro Ivanić, Dražen Tremac, Donji red: Stjepan Jagodić, Ivica Crnjak, Krunoslav Kajfeš, Željko Brezovečki, Josip Konečni, Zvonko Kveštak, Leže: Berislav Blažević, Zlatko Fabijanić, Damir Rogić

Faktor iznenađenja i munjevita akcija onesposobili su četnike i njihove pomagače, koji su za obranu, uz goleme količine raznog oružja raspolagali i protuavionskom bitnicom, i natjerali ih u bijeg. Do 16,30 sati, odnosno do sumraka, naše su postrojbe u borbi za svaku kuću, pod žestokom neprijateljskom i snajperskom vatrom ovladale središtem sela, potisnuvši četnike prema Koritima kroz koridor koji im je, u skladu sa zapovijedima, zbog civila, ostavljen za izvlačenje. Zapovjedništvo 56. samb, Kutina uvelo je u Lovsku u sumrak pričuvne snage kako bi se ojačala naša pozicija u slučaju iznenadnog protunapada te osigurali uvjeti za izvoženje velikih količina zaplijenjenog oružja, streljiva i drugih materijalno tehničkih sredstava. Bojovnici 1/1 65. samb Ivanić-Grad proveli su noć u Lovskoj pod punom spremom, međutim neprijatelj tokom noći nije uspio promijeniti pozicije. Drugog dana akcije nastavljeno je čišćenje prema Trokutu bez većeg otpora. Uspjeh akcije u vojničkom smislu bio je potpun, a naše zalihe streljiva višestruko su porasle. Pao je i pokoji ratni trofej. U toj prvoj akciji s Kutinjanima dečki iz Ivanić-Grada doživjeli su do tada još tako rijetko samopouzdanje shvativši da se brojniji i nemjerljivo bolje naoružan neprijatelj čak i u nepovoljnom brojčanom odnosu može poraziti. Nadređeno zapovjedništvo očito je bilo zadovoljno doprinosom bojovnika iz Ivanića, jer nikada do tada nitko ih u tijeku akcije nije došao pitati sto žele za ručak. Oni jesu. Poželjeli su «bečke» i dobili ih. Još jedan razlog za zadovoljstvo, a najvažnije je da nije bilo gubitaka. Samo je Damir Radić lakše ranjen, tako da se nakon kraćeg bolničkog liječenja vratio u postrojbu. Na odmoru poslije dvodnevne aktivnosti, 1. vod će se prozvati “Masni krapi” neobičnim imenom za postrojbu s prve crte bojišta. Srbočetnička propaganda danima je govorila o napadu 1.500 ustaških bojovnika na selo Lovska opravdavajući ono sto će se od sada češće događati – poraz. Očito im je ta brojka bila važna kako bi prikazali poraz od trostruko jačeg napadača. Međutim, istina je bila da je hrvatskih branitelja, koji su 18. i 19. studenog 1991. oslobađali hrvatski teritorij i Lovsku, bilo manje od stotinu. Među njima i tridesetak “Masnih krapa”. Radost pobjede zasjenile su vijesti o stradanjima u Vukovaru koje smo čuli i proživljavali po povratku na Gojlo.

KORITA-NEUSPJEH I GUBICI

Nakon kraćeg odmora 22.11.1991. zapovjednik satnije zaprimio je zapovijed da će slijedećeg dana 1/1 65. samb. sudjelovati u napadu na Korita, sto je bio i logičan slijed aktivnosti na ovom dijelu ratišta. No, ovaj put, uloga Ivanićana nije bila u tome da čine prvu liniju napada, već da po zauzimanju terena zaposjedaju položaje, osiguraju preuzimanje i izvlačenje materijalno tehničkih sredstava, te odgovore na moguće protuudare neprijatelja. Akcija je započela u maglovito i kišno jutro 23.11.1991. godine. Prve dojave govorile su o uspješnom početku aktivnosti, no, nažalost, isti uspjeh nije ostvaren i na drugim pravcima napada, tako da je nakon nekoliko sati bojnih aktivnosti neprijatelj uspio prebaciti znatne ljudske i oklopne snage na liniju napada 56. bojne, cime je zaustavljeno napredovanje i na tom pravcu djelovanja. Snažan minobacački i artiljerijski udar koji je uslijedio po položajima 56. bojne, uz grmljavinu neprijateljskih tenkova, koji su se razaznavali u prebacivanju na nove položaje, u tren je oka promijenio ratnu situaciju. Prvi vod u tim je trenucima bio na osiguranju desnog boka prometnice Trokut-Korita. Kad je izdana zapovijed za povlačenje 1/1 65. samb. je iz tog pravca štitio izvlačenje naših snaga na prometnici. Zapovijedi su se mijenjale svake minute. U tim je trenucima zapovjednik operacije, Đuro Jonaš, prvo odjeljenje 1 1 65. samb. uputio u pomoć snagama 1. satnije 56. samb. koje su prodrle do prvih kuća u Koritimi. Odjednom se stvorila nemoguća situacija. Naše snage ubrzano su se izvlačile u pravcu Trokuta, a dio snaga, točnije 28 bojovnika iz Kutine i Ivanić Grada ostalo je u borbama u Koritima. Na prometnici su ostala još samo tri kamiona “Masnih krapa” i njihovo drugo i treće odjeljenje. Cijeli teritorij zasipan je minobacačkom vatrom, od koje je između ostalih ranjen i zapovjednik operacije Đuro Jonaš. Tada se u Korita spuštaju Darko Bošnjak-Bobi, Damir Kelin-Ciko i zapovjednik satnije Leo Ordanić. Odluke se donose trenutačno. Drugo i treće odjeljenje sa zapovjednikom voda Krešimirom Zajecom ostaju na položajima štiteći povlačenje, i zbog sprečavanja onog ćega se u tom trenutku najviše bojimo – okruženja. Počinje izvlačenje po grupama, uz stalnu izmjenu vatre pod kišom granata. Po mokrom i granatama izrovanom terenu na uzbrdici, to je izniman napor. A tu su i ranjeni koje treba izvući. Naši kamioni odvoze ranjene na lokaciju motela Trokut i vraćaju se. Neprijatelj shvaća naše namjere i koncentrira vatru na pravac izvlačenja. Pristižu prve informaciie o poginulima. Geleri kose one koji se izvlače i one koji se vraćaju po njih. Snage i mogućnosti za potpuno izvlačenje sve su slabije, ranjenih je sve više, a naše snage sve slabije. Na bojišnici je neprijateljska vatra sve bliže, grmljavina tenkovskih motora i topovski udari sve snažniji, a minobacačka vatra sve koncentriranija. Od mjesta borbi, preko koridora za izvlačenje, do kamiona punih ranjenika razmak se svakim trenutkom sve vise smanjuje – nije veći od dvije stotine metara. Objektivna je opasnost to da, ako neprijatelj prenese vatru za tu razdaljinu, naši će kamioni i ljudi u njima bit uništeni. U trenutku kada je izvučen i posljednji pokretni bojovnik, nailazi tenk i ispaljuje projektil u zemlju ispod ceste, ispod kamiona. To je zadnji signal koji govori da kamione treba bez odlaganja maknuti s bojišta i ljude prevesti u sigurnost na lokaciji motel Trokut. Jedan dio bojovnika izvlačit će se rubom šume uz cestu, i po odlasku kamiona zadržavati neprijatelja. Na Trokutu su čekale najgore vijesti. Josip Konečni vodi se kao nestali u Koritima i nije izvučen. Očevici iznose najgoru tvrdnju. Darko Bošnjak i Kruno Kajfeš ranjeni su gelerima i prevezeni su u bolnicu Kutina. U Koritima je poginulo i ostalo još pet kutinskih bojovnika.
Činjenica da su poginuli još u Koritima nagnala nas je da, iako znatno oslabljeni, odmah razmotrimo mogućnost njihova izvlačenja. No prvo je trebalo izvući dečke koji su se povlačili i koji su štitili izvlačenje kamiona. Za taj zadatak dobrovoljno se javio Željko Brezovečki – Brzi, koji je sa «stodesetkom» bez puno pitanja krenuo prema Koritima. Pokupio je putem četvoricu Ivanićana: Berislava Blaževica, Dražena Jareša, Đuru Ivanića i Damira Kelina Čiku koji su se posljednji izvlačili iz Korita i dvojicu Kutinjana te produžio prema Koritima. Prema iskazu, kad je izbio na ravninu ceste s koje je bilo vidljivo posljednje stajalište naših kamiona, ugledao je neprijateljski tenk i neprijateljske vojnike uz cestu. Vratio se u Trokut s petoricom bojovnika i s rupama na ceradi kamiona od gelera projektila, koji se rasprsnuo u okolnom drveću, a bio je ispaljen iz tenka s kojim je imao gotovo bliski susret. Bilo je jasno da bez svježih snaga ne možemo učiniti ništa. Svaka akcija bila bi sulud čin, zbog kojeg bi broj žrtava mogao biti samo veći. Morali smo se vratiti u bazu, konsolidirati i moralno i borbeno oporaviti. Takva je bila i zapovijed pretpostavljenog Zapovjedništva.

POHVALA MASNIM KRAPIMA

Teške borbe na Koritima i pretrpljeni gubici ostavili su traga na cijeloj postrojbi. Trebalo je povratiti borbeni duh. Na sreću, iz bolnica su dolazile dobre vijesti o oporavku naših ranjenih, i to se činilo kao sretna okolnost. Druga je bila ta, da se dečki iz drugog voda koji su bili na osiguranju u Lipovljanima bez gubitka vraćaju kući na odmor i priključuju trećem vodu na intenzivnoj obuci. Prije nego sto će se 1/1 vratiti u matičnu 65. bojnu, sudjelovat će u napadu na Kukunjevac koji je u kasnijoj fazi prekinut. Unatoč izloženosti jakoj minobacačkoj vatri, od početnog do izlaska na borbeni položaj nije bilo ranjavanja ni gubitaka.

Iz Kloštra Ivanića, gdje je bilo zapovjedništvo 65. bojne, počeli su stizati prvi signal! da će 1. satnija, sa cjelokupnim sastavom 65. samb. Ivanić Grad, uskoro ponovno na zapadnoslavonsko ratište, ali sada kao samostalna postrojba sa zajedničkim zadatkom. Uz zahvalu suborcima iz Kutine na svakoj vrsti korektnosti i prijateljstva, zelja za povratkom u domaće jato bila je sve izraženija, bez obzira kamo i kada išli dalje. Postrojbu «Masni krapi» za iskazanu hrabrost i požrtvovnost te uspješno izvršavanje postavljenih zadataka za vrijeme dok je bila u sastavu 56. bojne Kutina, pohvaljena je od zapovjednika OG Posavina danas brigadnog generala Rudija Stipčića. Pohvale za uspješno izvršavanje postavljenih zadaća objavljene su u Hrvatskom branitelju glasilu Operativne grupe Posavina, 07.12.1991. godine. U istom broju objavljena su imena bojovnika koje je brigadir Rudi Stipčić nagradio pištoljem. Medu njima je i Slavko Grbavac Jaro.